pročitajte ostalo...


Istina je Jedna

Vjernička kriza kroz relativiziranje Istine

Na prvi pogled samo izgleda da je sve jako zamršeno i da nema nekog adekvatnog odgovora, odgovora koji bi mogao ponuditi relevantnu i objektivnu istinu, što asocira na neizostavni zaključak u ljudskoj svijesti, da je istina vjerojatno onda relativnog karaktera...   

pročitaj više...

__________________________________

Zablude i dileme

Vještački implatati u glavama vjernika

Zablude i dileme su svakodnevna praksa u životu vjernika, iako će vjernici tvrditi da zabluda u njihvovim redovima nema, odnosno, da su zablude prisutne kod nekih drugih, koji ne razmišljaju indetično kao oni...

pročitaj više...

__________________________________

Gospodari Svijesti

Politika ma kojeg Interesa

Vjerujem da bi se dosta ljudi složilo sa konstatacijom da u današnjem društvu, svijet je podijeljen na interesne zone u kojima je politika srž zbivanja, odnosno interesi su ti koji diktiraju politikom, pa se iz tog razloga vodi politika interesa.


pročitaj više...



_____________________________________
Klikni za punu veličinu slike

Forma ili Čahura

29.12.2014.  by RefleksijaSvijesti                        
Share Button
     

Inkarnacija i ponovno vraćanje (reinkarnacija)

Svere onostranog

Sve što čulima primjećujemo ima neku svoju formu, koja kao takva mora biti prisutna da bi se materija mogla razlikovati u svojoj suštini. Bez svoje vanjske forme materija kao energija nebi se mogla manifestovati, a ukoliko bi i mogla, nebi postojale nikakve razlike, pa bi u tom slučaju naša gruba čula kao što su: okus, dodir, sluh, vid i miris bila bezpotrebna, a samim tim i nesvrsihodna ili neučinkovita.
Međutim, iako su razlike sasvim primjetne u prirodi materije, nitko vjerojatno dovoljno zreo se ne želi i ne može poistovjetiti sa svojim čulima, jer svi mi jako dobro znamo da posjedujemo i našu individualnu Osobnost,- koja nas razlikuje od životinja-, iako i životinje također posjeduje čula kao i mi, pa samim tim razlikuju formu, te ono što čovjeka od životinje razlikuje je Svijest, koja kad se poistovjeti sa matrijom ili formom postaje u velikoj mjeri životinjski profilirana, a osobnost koja se stvara na takvoj svijesti je lažni ego, koje također i životinje posjeduje, ali razlika je jedina i suštinska u izraženoj kvaliteti svijesti na strani čovjeka, te finalnoj sposobnosti u percipiranju Istine i smisla života.

Na planeti Zemlji, ali također i u cijelom vidljivom i nevidljivom univerzumu, cjelokupna živa bića, bez obzira gdje se nalaze, posjeduju također čula, koja mogu biti optimizirana za njihove potrebe percipiranja i doživljavanja materije, koja kao takva mogu biti manje ili više izražena, senzibilnija ili profiliranija, ali u svojoj gruboj suštini su također samo čula koja služe da bi se forma razlikovala.
Forma kao takva mora i zauvijek ima tendenciju promjene ili preoblikovanja, jer forma nikada nebi mogla biti primjećena u svojojim razlikama ukoliko nebi mogla da se mjenja, a samim tim materija bi uvijek bila statična i neispoljena, što bi značilo da život kao takav u punom svom obimu nebi bio moguć. Sve što primjećujemo u prirodi, bilo da je to gruba manifestacija ili suptilna za koju nam trebaju mikroskopi, se mjenja i preoblikuje, pa čak i minijaturni atom je uvijek u nekoj kretnji, a ono što mi danas poznajemo kao grubu materiju su u stvari atomi i još minijaturniji elementi koji nisu čak ni otkriveni, koji svojoim pokretima ili vrtnjom čine, da se materija ispolji u svojoj vanjskoj manifestaciji.

Forma kao takva je samo sredstvo ili omotač (čahura) za našu osobnost koju živa bića u svojoj duhovnoj nezrelosti, ali i u ne zainteresiranosti za spoznajom istine doživljavaju kao najrođenije, što ih na kraju svrstava samo u korisnike forme, ali ne eksplicitno u njezinog nosioca, koja kao takva nebi mogla niti da se pokreće bez osobnosti, jer forma koja nema osobnosti u sebi je obični kamen, ali također budući da je kamen sastavljen od minerala koji su živi organizmi, čak i kamen je na neki način živ, ali ne u svojoj formi već strukturi. Dakle, sve što se kreće, živi ili reproducira ima svoju osobnost koja je začahurena u svojoj formi, koja kao takva služi određenoj osobnosti da participira realnost, ali također u svom duhovnom i intelektualnom razvoju joj omogućava da u skladu indivudualne svijesti može dalje napredovati u svom duhovnom razvoju. Ukoliko nebi bilo osobnosti, ali također niti svijesti koja dolazi iz te osobnosti, forma nebi imala nikakvog značenja u svojoj suštini, jer nebi bio nitko ko bi je mogao percipirati, također sa druge strane, bila bi nepokretna, jer nebi se mogla reproducirati ili razvijati.

Zemlja ili ova nama poznata gruba materijalna manifestacija je samo jedna forma, i ona kao takva je dosta polularna za sva živa bića u cijelom univerzumu, budući da u ovoj materijalnoj razini je energija toliko gruba i čovjeka čvrsto drži prikovanog kroz mnoge fizičke zakone koji su nepremostivi, iako takozvani znanstvenici i ostali nazovi stručnjaci vjeruju i nadaju se da će je nekada uspjeti svojim intelektualnim naporima prevazići, ali sa druge strane je jako podesna za buđenje naše prave osobnosti zarobljene u formi, budući da život često podsjeća na san u kojem se živi (sanja) kako se mora, odnosno, kako život donese u svojim razlikama i šarolikosti svakodnevnih situacija, ali također i skorog fizičkog okončanja ove materijalne egzistencije u obliku smrti, što sve skupa osobnosti koja je zarobljena u gruboj čahuri daje puno više mogućnosti da se probudi, pa samim tim i realizira istinu i smisao života.

Također, osim što je zemlja najgrublja materijalna forma, i osobnost u materijalnoj čahuri bi se trebala ovdje najprije probuditi iz svje duhovne latergije, ali isto tako i osloboditi lažnog ega, te iz tog razloga mnoge duše sa nestrpljenjem čekaju da se na zemlji inkarniraju, iako na drugim materijalnim razinama imaju bolje uvjete i standard života, ali također postoje i lošiji uvjeti od zemaljskih, gdje duše odlaze ukoliko ne ostvare odogovarajuću zrelost na zemlji. Međutim, inkarnacija ili reinkarnacija je stvarna činjenica, i nije točno da postoji samo jedan život, kako naučava krćanska doktrtina, kao i neke ostale religije ili duhovna učenja, kao što je moguće također da se pojedina duša reinkarnira na zemlji I više puta, ukoliko takve reinkarnacije odgovaraju njenom daljnjem napretku u duhovnoj realizaciji. Ukoliko ne odgovaraju, živo biće ili njegova prava osobnost (duša) će morati biti prebačena na neke druge planete ili duhovne oblasti, koje će najbolje odgovarati njegovom duhovnom razvoju.


Inkarnacija i reinkarnacija

Svako naredno učahurivanje duše u neku slijedeću formu, a ona može biti grubo materijalna ili suptilno materijalna (duhovna) je nova inkarnacija, a svako vraćanje na zemlju radi ponavljanja nekih momenata, a sve u skladu jer duši odgovara u njenom napretku takvo ponovno utljelovljavanje se zove reinkarnacija, odnosno, ponovno vraćanje u zemaljsku ravan. Reinkarnacija ne samo da je stvarna, već je gotovo naučno dokazana činjenica, budući da ima jako dosta slučajeva koji su se ponovno reinkarnirali u praksi, odnosno vratli se nazad, ali pod drugim imenom I osobnošću, ali jasnim sjećanjima na prošli život. Svrha ovog reinkarniranja je u impresijama ili iskustvu, koje osoba stvara u toku života, u kojima živo biće je toliko poistovjećeno sa materijom i ovozemaljskim uvjetima života, da poslije fizičkog okončanja osoba jednostvano nije postigla nikakav ili jako slab duhovni razvoj, da kao takva nije uopće sposobna da se inkarnira u bilo kojem drugom obliku osim ovozemaljskom, budući da nivo njene svjesti ili duhovnog razvoja ne odogovara ničemu osim grubim iskustvima. I ne samo to, mnoge duše koje napuštaju ovo tijelo u trenutku smrti su toliko vezane za ovozemaljska iskustva, da čak I po napuštanju materijalnog tijela neće da se oslobode ovozemaljskih impresija, što mi često primjećujemo u praksi kroz razne duhove, koji se prikazuju ili pojavljuju u ovisnosti njihove izražene volje, a sve radi razloga da su previše vezani za ovosvjetovno, sa kojim se svijest (duša) poistovjećuje, odnosno, čvrsto su vezani za ovozemaljske užitke i iskustva, te radi principa slobodne volje ih se ne može nasilu natjerati da napuste ove ravni ili da uđu u svjetlo, odnosno tunel koji mnogi opisuju poslije kliničke smrti, pa se iz tog razloga pojedine duše dugo zadržavaju u ovim ravnima u kojima jako silno pate, jer se osjećaju niti živi, ali niti mrtvi. Naravno, nisu  svi duhovi koji se pojavljuju ovdje samo radi prevelike vezanosti za materijalno, već i radi činjenice zla, odnosno, radi želje da nanose direktnu ili indirektnu štetu u spoznaji istine, ali također i radi jako niskog duhovnog stanja i kvalitete svijesti se ponašaju poput vrlo zločeste djece, koja su sretna i zadovoljna kada nanose štetu drugome. Također, duše koje su postigle jako niski stepen razvoja, takođe duše koje su postigle čak i lošije rezultate od onih sa čim su se i utjelovile u fizičku čahuru, nemaju priliku za ovim svijetlom (tunelom), jer je njihova volja jako slaba, pa se prema tome i ne mogu zadržavati u ovim ravnima po svojim osobnim željama i snagom svoje svijesti ili zrelosti duše, već automatski poslije napuštanja fizičke čahure odlaze u oblasti onostranog, gdje su uvjeti za sazrijevanje duše puno lošiji i patnja je puno izraženija, ali su rezultati zato puno učinkovitiji, da bi se duše konačno probudile iz svoje duhovne latergije i postigle barem neku odgovarajuću kvalitetu svijesti u spoznaji istine.

Svere onostranog

Poslije okončanja materijalne egzistencije, a zahvaljujući impresijama i kvaliteti svijesti (zrelosti duše) koje su živa bića ostvarila, upravo ova svijest vodi živo biće u naredno utjelovljenje, jer sve navike, potrebe i želje se prenose dalje, budući da ove osobine koje je svijest razvijala u prošlom ili bilo kojem predhodnom utjelovljenju nosi sa sobom u naredno, budući da su sve impresije ili iskustva pohranjena direktno u umu ili podsvijesti, koja živo biće prati utjelovljenje za utjelovljenjem, te ove osobine ili zrelost duše upravo determiniraju  naredno učahurenje.
Jer cijela poenta i svrha bilo materijalne ili suptilne egzistencije svih živih bića je u postizanju odgovarajuće svijesti koja može prihvatiti istinu, pa sami tim i Boga, budući da život nema niti jednu drugu namjenu ili funkciju osim u usvršavanju svijesti ili duše po teološkoj terminologiji.
Budući da sva živa bića nemaju iste rezultate, jer kvaliteta svijesti nije ista kod sviju, iz ovoga razloga postoje grube i suptilne razine postojanja koje odgovaraju svatkome na individualnom nivou, a određena kvaliteta svijesti vuće osobu poput kamena u moru, na onu razinu postojanja, koja pojedincu najbolje odgovara radi ostvarenih impresija i postignute odgovatajuće kvalitete svijesti.
Iz ovoga razloga se život može uporediti kao sa nekim autobuskim kolodvorom u kojem su u jednom momentu svi putnici na okupu, ali već u narednom radi osobnih predispozicija, želja i impresija svatko odlazi na različitu stranu.

Iako je točno da postoje bezbrojne razine ili svere onostranog postojanja, kao i svere grubo-materijalne egzistencije, što impicira zaključak da se rijetko može pronaći barem dva pojedinca koji odgovaraju međusobno po zrelosti duše, a da ne govorimo o većem broju, ipak, svere onostranog možemo podijeliti u dvije osnovne grupe:

1. Oni koji idu prema istini (Bogu)
2. Oni koji idu prema laži (Sotoni)

Rajske razine postojanja

Kao što smo već rekli, iako postoje bezbrojne razine postojanja u kojima borave živa bića, ipak, sve one su samo razine ili trenutno stanje koje momentalnu odgovara pojedincu, s obzirom na postignutu određenu kvalitetu svijesti, te ove razine nisu stalna ili vječna destinacija, već privremena manifestacija koja daje mogućnost da se dalje napreduje do konačnog cilja, a to je u razmjeni ljubavi sa Stvoriteljem ili služenju, jer ljubav i služenje su sinonim, budući da nema ljubavi bez služenja i obrnuto.
Iz ovoga razloga postoji uvriježeno mišljenje u društvu, a najviše u krugovima vijernika od takozvanom raju, jer oni u zabludi i ne znanju rajske razine postojanja, koje su također prolazna manifestacija, doživljavaju kao raj i vječnu destinaciju, a to nije sasvim istina, budući da jedina konačna destinacija ili savršenstvo života se postiže u jedinstvu sa Stvoriteljem, ili drugim riječima, svijest pojedinca mora biti božanska, jer jedino božanska svijest daje mogućnost da se participira Bog, budući da je Bog savršen, te iz tog razloga nešto nesavršeno ili djelimićno savršeno ne može međusobno da egzistira.

Živa bića koja ostvare određene rezultate u zrelosti svoje duše ili svijesti se smiještaju u rajske razine postojanja u ovisnosti postignute kvalitete, te odatle mogu dalje napredovati korak po korak prema istini, ali također je moguće da dođe i do pada, sa kojim duša ili svijest više ne ide prema gore, već dapače, prema dole ili paklenim razinama postojanja.
Iako postoje razni sistemi ili načini kako se napreduje prema rajskim razinama postojanja,  u kojima se radi na oplemenjivanje duše (svijesti), kao što su: pravičnost, moralnost, etika, krotkost, poniznost, itd., ipak, najsigurniji i najdjelotvorniji način je ljubav i služenje, jer upravo ova nesebična ljubav i nesebično služenje su božanske karakteristike.

Božanske razine postojanja

Za razliku od rajskih razina postojanja u kojima se smještaju duše (živa bića) koja su postigla određeni napredak, preko kojih mogu dalje napredovati prema vrhu, ali isto tako slobodnom voljom se survati i prema dnu, božanske razine postojanja se stalna i vječna destinacija, budući da u ove razine ili oblasti stižu duše koje su ostvarile maksimalne rezultate u spoznaji Istine, te sa ovih razina više nema mogućnosti bilo kakvog pada, ili drugim riječima, jednom kada se stigne u božansku razinu postojanja svijest ne percipira više bilo kakvu stvarnost od čisto duhovne kvalitete. Sve božanske razine postojanja su vječne i blažene, te u vanjskom smislu ovdje nema gotovo nikakvih razlika, jer duše koje borave u ovim razinama imaju makimalnu realizaciju Istine, te su u aspektu dostignuća svi kao jedno. Ipak, postoji bezboroj raznih božanskih razina, te se živa bića (duše) jedino razlikuju u stepenu ostvarene ljubavi prema Bogu, budući da nisu varijacije u razmjeni ljubavi između Stvoritelja i živih bića indentične, što implicira zaključak, da oni najveći, odnosno, oni čiji je procenat ljubavi najzasupljeniji idu prema samome vrhu božanske razine, do zadnje i krajnje točke u čistoj predanoj razmjeni ljubavi  licem u lice, između Stvoritelja i posvećenika.

Paklene razine postojanja

Na žalost, paklene razine postojanja su također forme ili oblik postojanja koje dušama ili živim bićima najbolje odgovaraju, a sve u skladu postignute svijesti ili zrelosti duše, koja je u predhodnim inkarnacijama izborom svoje slobodne volje stvarala ili prikupljala impresije (iskustva), koje su se oblikovale u neki oblik paklene svijesti, odnosno, u skladu želja, navika i ostvarene kvalitete svijesti poslije ovog fizičkoh učahurenja se duše inkarniraju na jednoj od paklenih formi ili razina, koja najbolje odgovara određenoj kvaliteti momentalne svijesti.
Kada osoba u toku svog ovozemaljskog života prikuplja impresije koje su uglavnom bazirane na sebičnosti, pohlepi, mržnji, oholosti, egoizmu, itd., ona kao takva razvija pakleni mentalitet, odnosno, svijest takve osobe se polako poćinje pretvarati u paklenu svijest, kojoj kao takvoj ne odgovaraju niti jedna druga razina ili forma, budući da paklena sviijest ima potrebu da se manifestira ili inkarnira u onim uvjetima koji odgovaraju najviše mentalitetu takve svijesti. Na žalost, na paklenim razinama vlada neopisiva patnja, koja je propraćena uvijek sa velikim tegobama i jako malim procentom slobodne volje, budući da na paklenim razinama su problemi i patnja u tolikoj mjeri prisutni da duše koje dospiju ovdje su stalno pod pritiscima paklenih uvjeta, u kojima gotovo da i ne pokazuju nikakvu slobodnu volju, jer su konstantno u uvjetima teške agonije iz koje vrlo teško se mogu osloboditi samostalno, a nedostatak volje prouzročen velikim tegobama im nedozvoljava daljni napredak ili razvoj koji je neophodan, ukoliko svijest ili duša želi da se oslobodi momentalnog stanja . Sa druge strane, pakleni uvjeti života su također dvosmjerna magistrala kao i svaka druga forma postojanja na kraju krajeva, jer kako je u rajskim razinama moguć pad, tako je u paklenim moguć napredak, ali je problem u tome da u paklenim uvjetima, budući da je cjelokupna situacija jako teška i nekada nepodnošljiva, duše ne pokazuju često niti minimum volje da se ovih uvjeta oslobode, već upravo suprotno, i ono malo volje koje još posjeduju koriste za sve oblike nove destrukcije, što ih po inerciji vuće prema samom bezdanu u kojem je svijest prisutna, ali u teškim agonijama i mukama.

Kada duša ili živo biće (svijest) pod teškim bremenom i teretom paklenih uvjeta počne da još više tone, odnosno, počne se stvarati još pakleniji mentalitet, jer svijest koja reagira samo na vanjske podražaje koji su na paklenim razinama teški i surovi, počinje obično da tone u još veću mržnju, oholost i destrukciju, što opet stvara još pakleniji mentalitet od trenutnog i dušu primorava na novo učahurenje, koje je obično paklenije od predhodnog, gdje je nemoć i patnja do te mjere prisutna, da duše očajnički imaju samo jednu želju, a to je da se izbave nekako odatle.
Međutim, ne mogu se izbaviti dok ne počnu mjenjati svoj pakleni mentalitet, a ovo je upravo najteže, jer su ovaj mentalitet svarali kroz prikupljene impresije u prošlim utjelovljenjima, sa druge strane, na paklenim razinama je očaj i beznađe prisutno do te mjere, da je usitinu jako teško da pojedinac skupi malo volje za nekom promjenom, jedino Božija milost ih može spasiti iz ovih uvjeta, a ona se uglavnom postiže kada teško breme optereti dušu i kada ona osjeti barem malo želje  iskrene za promjenom.

Bezdan

I na kraju, pod velikim pritiscima i gotovo nikakvom voljom, a sa druge strane silno galopirajućim paklenim mentalitetom kvalitete svijesti u kojima se pokazuje otvorena mržnja, zavist i destrukcija, te finalno bez imalo zainteresiranosti za bilo kakvom pozitivnom promjenom, duše se konačno survaju u sam bezdan ili pakao, iz kojeg nema izlaza, budući da volje nikakve više nama za bilo kakvom promjenom, a paklena svijest ili mantalitet ih ko kamen vuće za ponor, jer ovakva svijest ne percipira niti jedno iskustvo više osim destruktivnih osjećaja, koja završavaju duhovnom smrću.


Na žalost, ovo je istina i činjenićno stanje, na samom dnu bezdana vlada tolika patnja i užas, da duše borave vječito u ovim uvjetima, bez snage, pomoći ili bilo kojeg olakšanja i to sve zahvaljujući svojoj osobnoj volji koja je slobodno i samostalno razvijala pakleni mentalitet inkarnaciju po inkarnaciju, odnosno, u svako naredno učahurenje nosila sa sobom stare impresije koje su bile obično negativne, ali također i radi činjenice da nije radila ništa na tome da ih se oslobađa, već čak dapače, povečavala ih je sve više život za životom, i dovela sebe do finalnog stanja potpunog kraha.

Duhovna smrt ili koma

O duhovnoj smrti malo ljudi uopće tek išta da poznaje ili ima predstavu što ova smrt u svojoj genezi jest, čak i razine postojanja većini nije do kraja poznato, kao i smisao i cilj života u napretku duše prema istini, ali isto tako i mogućnosti o devalvaciji kvalitete svijesti i njenom srozavanju do paklenih uvjeta, ipak, duhovna smrt je još jedna etapa koju duša (svijest) mora proći kada dospije do samoga bezdana ili pakla, odnosno do svere ili manifestacije iz koje nema više izlaza.
Ova duhovna smrt koja se manifestira praktično kroz duhovnu komu,- jer je duša kao Božanski dijelić vječna i neuništiva-,  je još jedna od Božijih milosti za sve one duše koje nisu uspjele u toku određene vremenske etape da se usavrše, već upravo suprotno, zavedene i bez iskrene volje za istinom i smislom života su dospjele na samo dno.
Budući da je agonija toliko velika na dnu bezdana, i budući da duše koje ovdje borave su u stanjima koja odgovaraju već poprilično smrti, jer volja, svijest i bilo koji drugi osjećaj osim neopisive patnje i mržnje ne egistira, ipak, svjesne su i žive, tako da je ovo stanje nešto između smrti i života, ali još uvijek nije duhovna koma.

Budući da više uopće nemaju nikakve volje, želje, kao niti bilo kakvih mogućnosti za izlaskom iz ove teške i neopisive agonije, duše koje se survaju svojom slobodnom voljom u sami ponor bi trebale ovdje vječito boraviti, jer kao što smo već objasnili, za bilo kakav napredak ili izlaz iz ove situacije bi se trebao barem neki napor uložiti, koji je nemoguć u ovim razinama, a čak i ukoliko pokušaju na neki spoljašnji način da se oslobode agonija u kojem su se našli, nemaju niti jedan izlaz, budući da ih kvaliteta svijesti koju su ostvarili u prijašnjim utjelovljenjima vuće prema ponoru konstantno.
Bez ikakve snage, volje i u konstantnim grčevima uslijed teških agonija, svijest počinje polako da se cijepa na više dijelova i dijelića, jer su pritisci toliko teški i nepodnošljivi, da intezitet bola i patnje dovodi do dijeljenja osobnosti na više odvojenih cijelina. Ova situacija je stalna i konstantna, budući da kada intezitet bola opada, svijest se polako vraća u svoju osnovu, ali kada se bol i agonija povećava, svijest se istim intezitetom nastavlja djieliti na više razina.
Budući da je duša vječna, jer je božanski dijelić i kao takva je ne prolazna, ipak, svijest koja dolazi iz duše konstantno trpi i u stalnim je grčevima, kao i u agonijama od dijeljenja i ponovnog spajanja.

Duhovna koma počinje onoga momenta, kada su agonije i muke toliko velike,u kojem je dijeljenje svijesti došlo do svoje kulminacije, sa kojem se trajno uslijed neopisivog bola gubi osobnost, odnosno, svijest ili duša se cijepa na više cjelina, koja u svojoj osnovi svaka od pojedinačnih cijelina osjeća bol i agoniju i dalje, ali u manjem intezitetu, Ove unesrećene duše imaju još samo jednu šansu, a ona ovisi eksplicitno od Božije milosti, koja se ogleda u momentu progona svijesti u grubu materiju, odnosno, završetak duhovne kome nastaje kada ovi svi djelići od jedne cijeline ne budu raspoređeni kroz: mineralno, biljno i životinjsko carstvo, kroz koji će prirodnom evolucijom, a u skladu Božije volje i milosti, napredovati korak po korak, da bi se poslije dosta dugog vremena kroz evoluciju i preoblikovanja sa jedne razine u drugu, formirali u jednu cijelinu ponovno, i završne faze u ljudskom utjelovljenju i ponovnoj mogućnosti uslijed slobodne volje da se krene prema božanskim razinama ili ponoavljanju cijelog ciklusa sa samoga dna.

Kao što je Sudnji Dan, koji je najavljen kroz sve relevantne svete spise, vrijeme proklestva za jedne, također je vrijeme milosti za druge, jer upravo ovaj Sudnji Dan će omogućiti ovim unesrećenim dušama da kroz agonije pakla budu raspoređeni ili prognani u grubu materiju, budući da će doći do preoblikovanja i ponovnog stvaranja Nove Zemlje, gdje će ove sve unesrećene duše dobiti ponovnu šansu za oblikovanjem kroz tri carstva, ali također i oslobođenja od neopisivih muka u kojima su se našli.

Upravo one riječi koje je Isus Krist osobno izgovorio, da će pakao biti bačen u vatreno jezero i da je to u stvari druga smrt znači progon u grubu materiju, što je u stvari još jedna od božanskih milosti, jer bi duše u suprotnom u paklu vječno boravile.
Ipak, čak i tako, progon u grubu materiju kroz tri carstva je također bolan i mukortrpan proces, koji djelići duše ili svijesti osjećaju, ali nemaju slobodnu volju ili potpunu svijest na svoju osobnost.
Također, osim što je bolan, ovaj proces uzima duge vremenske etape, za koje se slobodno može reći da traju prave male vječnosti, dok duša ili svijest ne dobije opet priliku, a ovo novo vrijeme koje nastane poslije Sudnjeg Dana se zove novo vriijeme ili etapa Spasenja, gdje jedni dobijaju priliku za Spasenje kroz ljudksi oblik i zadnju etapu slobodne volje, a drugi progon u grubu materiju preko paklenih razina.

Ove smjene ili razdvajanje svijetova su stalne i konstantne, te traju vječnostima, odnosno, budući da će uvijek biti vrijeme spasenja i budući da će se konstantno smjenjivati stanja u kojima su jedni raspoređeni kroz tri carstva da se formiraju iz paklenih uvjeta,  sa pravom se kaže i tvrdi, da je u stavri ova materijalna kreacija vječitog karaktera, kao i sami bezdan ili pakao!


Iz ovog razloga bi naglasio još jednom  svima, da ovaj život ima svoj smisao i cilj, a u ovisnosti naše slobodne volje i ostvarenih impresija, te finalnog stanja kvalitete svijesti ili zrelosti duše, svijest nas poput magneta vuće prema boljim uvjetima u skladu ostvarene zrelosti ili poput kamena na samo dno u bezdan!



Print PDF        Email this page



   
 

Biblija

Biblija (Stari Zavjet)

Kuran

Kuran

Propovedi probuđenja

Propovedi Probudenja

Bhagavad-Gita 1.dio

Bhagavad-Gita 2.dio

Hare Krišna Folk

Krišna Folk

Mali oglasi

Oglasi

Knjige

Knjige

RS Forum

RS Blog

Video prezentacije

Video

Audio prezentacije

MP3

RS Zajednica


 

RSS
RefleksijaSvijesti