pročitajte ostalo...


WONDERLAND

»U našoj zemlji čuda odavno već sve štima, ljudi su sretni i imaju dobar dan, lijepo se živi i sreća svuda vlada, pravo i zakon daju miran san. Demokracija nas štiti i uvijek je uz nas, vlade naše brinu da narod ima glas. Predsjednici se biraju da su nam na usluzi, političari naši glasaju što im narod naloži.
Ministri naši su ažurni i uvijek su uz nas, sve amandmane oni usvajaju što je dobro za nas. Okoliš nam čuvaju i bdiju za nas, pesticidi i razni otrovi ne padaju na nas....


pročitaj više...
__________________________________

ŽIVOT ILI SMRT

Živjeti da bi se umiralo ili umirati da bi se živjelo

Na ovo vječito kontraverzno pitanje, na koje je naizgled jako teško dati neki adekvatan odgovor, kada je u pitanju "Život i Smrt", ljudi često ne žele da ga budu svijesni, odnosno osjećaju izvjesnu dozu nelagode i straha, jer sve što čovjek ne poznaje ili ne razumije najlakše je ne biti svjestan ili barem pokušati što manje razmišljati o tome...

pročitaj više...
__________________________________

EGO SUBJEKT PROMATRANJA

Ego samopromatranje realnosti

Na ovo pitanje o Egu, kao i na njegovoj definiciji što to on uistinu jeste ili nije, je dato mnogo odgovora koje u svojoj suštini zadovoljavaju i definišu njegovu pozadinu, ali vjerojatno još uvijek mnogima ostaje u velikoj mjeri nejasno što je to što se krije iza ovoga "subjekta promatranja". Pa tako, ima dosta onih koji tvrde da je ego nešto što nije već sa druge strane samo uobrazilja o lažnom indetitetu, ali takoder ima i onih koje misle da je ego neizostavna komponenta kroz koju pojedinac percipira stvarnost. A u stvari istina je, usudio bi se reći, negdje između.


pročitaj više...


____________________________________





































                                

Istina je Jedna

19.02.2015.  by RefleksijaSvijesti
Share Button

Tema: Čista Istina

Vjernička kriza kroz relativiziranje Istine

Na prvi pogled samo izgleda da je sve jako zamršeno i da nema nekog adekvatnog odgovora, odgovora koji bi mogao ponuditi relevantnu i objektivnu istinu, što asocira na neizostavni zaključak u ljudskoj svijesti, da je istina vjerojatno onda relativnog karaktera, odnosno, ona kao takva može i treba doživjeti osobne interpretacije što nedvojbeno implicira samo jedan odgovor u kojem se istina doživljava na personalnoj razini ili drugim riječima, da istina jedino odgovara osobnim uvjerenjima, zaključcima ili iskustvima, što opet sve skupa baca sumnju da istina može i treba uvijek biti samo JEDNA, jer ukoliko Istina nije zauvijek samo JEDNA, onda ona kao takva u svojoj suštini i ne postoji, odnosno sa druge strane, ako i postoji, onda postoji nešto što se zove relativna istina ili istina koja varira od osobe do osobe.

Sa druge strane, iako će se dosta ljudi složiti vjerojatno sa ovom konstatacijom da je Istina relativnog karaktera, odnosno, što je dobro za jednog čovjeka ne mora biti dobro za drugog, ipak, iako samo naizgled liči da je teorija relativiteta opravdana, mi ćemo primjetiti u bilo kojem smijeru da pogledamo, da ljudi u svakodnevnom životu se ne zadovoljavaju sa ovom konstatacijom, budući da teorija relativiteta nije izvodiva i primjenjiva u praksi.
Uzet ćemo nekoliko esencijalnih, ali i klasičnih primjera u životu svakodnevnih ljudi, preko kojih ćemo moći najbolje ilustrirarti kako stvari stoje u praksi:

Zakon

Zakon je prva i bazna pretpostavka da se Istina ne može interpretirati na personalnoj razini, jer ukoliko nebi bilo zakona svijet bi prešao u opću anarhiju, odnosno, svatko bi istinu interpretirao na principu relativiteta, što bi finalno dovelo do totalne konfuzije i bezakonja. Dakle, zakon je garancija da Istina mora i hoće biti primjenjiva i podudarna za sve ljude, odnosno, ljudi se samo razlikuju na one koji implementiraju zakon u praksi pa se etiketiraju kao pošteni i lojalni građani, a drugi opet na kriminalce i lopove, te se etiketiraju kao nepošteni i nelojalni građani.

Nauka

Iako u nauci samo naizgled može ličiti da se teorija relativiteta prihvata i opravdava, ona u praksi je neizvodiva, budući da bi nauka izgubila svoj smisao ukoliko bi fizički zakoni se interpretirali na personalnoj razini, te u tom slučaju čovjek nebi mogao izvesti niti jednu formulu ili jednadžbu koja bi bila opće prihvatljiva u praksi, što bi izazvalo opći kaos i metež u nauci. Doduše, neki zakoni u nauci, kao i jednadžbe i formule se mjenjaju u ovisnosti kako čovjek dolazi do novih spoznaja, ali ipak i uprkos tome, nauka pokušava da pronikne u dubine Istine, odnosno, da sredi zbrku i metež kroz jednu teoriju opće prihvatljivu, koja će dati odgovre na sva pitanja.

Religija

Čovjek bi mogao nekako sve da razumije i shvati, pa i činjenicu da Istina eventualno ne mora uvijek biti podudarna za sve ljude, pa iako nekada u praksi čini i djeluje hirovito i relativno sa aspekta zakona, nauke ili bilo koje druge oblasti svakodnevnih aktivnosti, ali kada je u pitanju religija, onda ovdje se pojavljuje takozvani fenomen "Vjerničke Krize", odnosno, vjernici se dijele u religiozne skupine i grupacije koji drže i prihvataju samo određenu objavu relevantnom, dok druge proglašavaju iskrivljenima ili nelegitimnima, ili ako ništa drugo onda manje vrijednima. Iako će vjernici prihvatati opstojnost Jednoga Boga, ipak će se u praksi i životu ponašati kao da Istina to nije, što odmah automatski baca sumnju i da Bog može i treba biti Isti za sve ljude, mada će riječima tvrditi drugačije.  Dakle, za razliku od fenomena "Relativizma" u kojem se istina pokušava dokučiti na personalnoj razini, problem vjernika je u kolektivnom relativiziranju Istine, pa sa ove točke gledano se primjećuje također jedna simptomatična situacija, a to je da se pokušava uvesti malo reda u cijelu zbrku i metež, budući da većina vjernika će prihvatiti JEDNOG BOGA ili JEDNU ISTINU,  ali koji zakon ili koju objavu da prihvatimo, a da sa druge strane ne umanjimo vrijednost neke druge?

Da bi se razriješio ovaj tkz. paradoks "Vjerničke Krize", izdvajaju se dvije osnovne skupine vjernika ili sljedbenika uz već postojeću grupaciju koji sebe nazivaju jedini ili pravi vjernici.
Prva skupina ili grupacija su pojedinačni vjernici, odnosno, oni koji ne pripadaju niti jednoj religiji ili duhovnom pravcu, oni relativiziraju sve objave ili duhovna učenja, te kao takvi potenciraju na istini relativnog karaktera, odnosno, da svaki čovjek je istina za sebe ili drugim riječima, da svaki čovjek treba naći SVOJU Istinu.

Svoja (moja) istina

Iako je odgovornost individualnog karaktera, odnosno, svaki čovjek ima zadatak da samostalno dođe do "Istine", pa je u kontekstu toga točno da će postojati više načina ili mogućnosti kako svaka jedinka može doći do iste, ipak, SVOJA ili MOJA Istina ne postoji, jer je to samo po sebi apsurd i kontradikcija. Kao kad bi u primjeru zakona prihvatili neke njegove točke, a druge opet nebi, a u primjeru nauke prihvatili neke jednadzbe i formule a druge opet nebi. Istina je da se u zakonu i nauci može poslužiti nekim drugim metodama i načinima da bi se došlo do Istine, odnosno, metode možda ne moraju biti konvencijonalne i klasične već po slobodi izbora, ali zbir na kraju mora biti točan i podudaran. Isto tako je u primjeru vjernika ili duhovnog aspiranta, metoda možda ne mora biti konvencijonalna, ali zbir mora uvijek biti simptomatičan i isti, pa u kontekstu toga ne postoji SVOJA ili MOJA Istina, ali može postojati specifična metoda ili način do njene realizacije.

Naša Istina

Za razliku od konvencionalnih vjernika ili religioznih grupacija koje drže određenu objavu jedino relevantnu i mjerodavnu, ova takozvana grupacija su vjernici/sljedbenici koji osnivaju svoje pravce ili propagiraju određene djelove određenih objava, odnosno, prihvataju po osobnom nahođenju i zaključcima parcijalno ili djelomično određenu objavu, ili čak ukorporiraju više objava u jednu cjelinu, što bi bio sinonim u primjeru zakona da o od određenih točaka po osobnom ubjeđenju i stavovima pravimo novi zakon, a u primjeru nauke uzimamo samo određene formule i jednadžbe u implementaciji, a ostalo sve odbacujemo. Kao i u primjeru "Svoja istina" ovo je isto razmišljanje i pokušaj, da se Istina pokuša relativizirat na personalnom nivou, razlika je jedino u grupaciji u "Našoj Istini" koja sa sobom povlači veći broj sljedbenika ili vjernika.
Dakle, nije problem u tome što se inkorporira više objava u jednu cjelinu, jer na kraju krajeva "Istina" jeste, mora i hoće biti Jedna, ali je problem što se uzima parcijalno i po osobnom nahođenju djelovi objava, te finalno pokušava napraviti jedna nova objava ili relativna "Istina", koja se po najnovijoj terminologiji naziva New Age alternativa, bilo da je pokušaj prezentacije istine po principu "Moja ili Naša" "Istina".


Iako moramo naglasiti da danas pod New Age može da spadne apsolutno sve, što se na neki način i pokušava da prezentira u javnosti, odnosno, bilo tko i bilo kako tko pokušava da dođe do JEDNE ISTINE, ali da nije na konvencionalan način kao što je ustaljena praksa bila do sada u slučaju "Vjerničke Krize", ipak, ova tvrdnja ne odgovara istini, budući da pod New Age ne mogu i ne trebaju da budu oni vjernici ili tragaoci za znanjem (istinom), koji koriste sve ili pojedine objave, ali koji ne interpretiraju istinu na osobnom ili kolektivnom nivou, već sa druge strane ne žele da se koriste konvencionalnim metodama, pogotovo ako primjećuju da su sve konvencionalne metode ili barem većina njih zatrovane osobnim stavovima, uvjerenjima ili interpretaciji, koje u svojoj suštini ne odgovaraju Istini, ali jeste zato nešto ustaljeno što čovjek ne želi i ne može da se odrekne. Dakle, istinski i iskreni tragaoci za JEDNOM I JEDINOM "Istinom" ne mogu i nisu predstavnici takozvanih "Novotarija", ali to ne znači da moraju biti eksplicitno u pravu, kao što ne mora značiti da su konvencionalni vjernici u pravu kada je u pitanju JEDNA ISTINA, već se ljudi jedino razlikuju u stepenu ili nivou realizacije "Istine", odnosno, spremnosti da odbace sve predrasude, ali zato na uštrb njih da ostave prostor za Čistom Istinom, a ne kao što je to slučaj do sada barem za dosta sljedbenika ako ne za većinu, da tvrdoglavo i uporno drže ustaljene dogme ili doktrine koje mogu i jesu u svojoj suštini bile i ostale zatrovane neistinom.

Dakle, šta je onda glavni i osnovni problem tkz. fenomena "Vjerničke Krize"?

Da je problem "Vjerničke Krize" ipak prisutan, odnosno, da ovaj fenomen nije tek izmišljen od strane autora ovoga teksta, mi ćemo se poslužiti navodima ili citatima glavnog Protagoniste Njegovih objava, a to je naravno sam Autor  (Bog) od tri glavne ili najveće vjerske grupacije, kao što su Kršćanstvo (Hrišćanstvo), Islam, i Hinduizam.
Ovdje treba samo još napomenuti da se ove tri religiozne grupacije dijele na još puno različitih podgrupacija ili konfesija, što naravno sa apekta JEDNE ISTINE nikako ne odovara realnosti, te se postavlja osnovno pitanje tko je u pravu kada interpretira "Istinu", jer je zasigurno očito da ne mogu svi biti točni i precizni?
Ali da prvo objasnimo stvarni i realni fenomen "Vjerničke Krize", na koji upućuje i sam Autor ovih objava:

Kršćanstvo (Hrišćanstvo)

Isus je rekao:
"Mnogo je pozvanih, ali je malo  odabranih"

Dakle, iz ove izjave Isusa Krista možemo primjetiti činjenicu, da je "Vjernička Kriza" bila i ostaće veliki problem, jer Isus Krist  nije rekao u ovom citatu da su nekrćani ti koji nisu odabrani već čovjek u općem smislu.

Islam

Uzvišeni Allah kaže:

“Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (Ibrahim, 34)
A na drugom mjestu također:
“A on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” (El-Ahzab, 72)

Dakle, ovdje Allah uzvišeni kaže čovjek u općem smislu i generalno, a ne na pripadnike pojedinačnog vjerskog ubjeđenja ili grupacije.

Hinduizam

Šri Krišna kaže:
"Od mnogo tisuća ljudi, jedan se može truditi da dostigne savršenstvo, a od onih koji su dostigli savršenstvo, jedva da Me jedan uistinu poznaje."

Dakle, ovdje Šri Krišna također potencira na sve ljude generalno, a ne na nehinduse ili pripadnike specifičnih vjeroispovjesti ili konfesija.

Pa u čemu je onda problem, ukoliko glavni Protagonista glavnih objava tvrdi, da je malo uistinu generalno onih koji poznaju Istinu?
Naravno, vjernici/sljedbenici će naći odgovor na ovo pitanje u kojem tvrde da su predstavnici drugih religija ili vjerovanja u krivu, te da njihova objava i njihov Bog je sasvim ispravan što znači automatski i oni sami, dok sa druge strane, svi ostali su problem ili imaju krivu objavu ili loše ubjeđenje.
Ipak, argumenata nema nikakvih na ovakvu tvrdnju, jer problem nije u objavama, kao i eventualnoj njihovoj razlici , već baš nasuprot, problem je u vjernicima, budući da "Vjernička Kriza" zamagljuje percepciju i čini pojedinca nesposobnim da primjeti tu činjenicu, činjenicu o kojoj sam Bog Osobno govori.
Da bi se izbjegla kolektivna odgovornost u "Vjerničkoj Krizi" kroz ne poznavanje Čiste Istine, iako se sa druge strane potencira od strane sljedbenika na njenom relativiziranju kroz tvrdnju da je samo njihova objava ispravna i legitimna kod Boga, ipak, vjernici se odriču kolektivne odgovrnosti sa jedne strane, ali također sa druge tvrde da su oni jedini ispravni i mjerodavni sa aspekta Čiste Istine
Dakle, iako će vjernici/sljedbenici tvrditi da nema kolektivnog upražnjavanja vjere, jer pred našim Jednim i Zajedničkim Bogom svatko za sebe mora odgovarati, ipak će upražnjavati kolektivno Istinu, odnosno tvrdit će, da su oni jedini i pravi predstavnici Njene interpretacije i primjene u praksi.
Sa druge strane, Bog Osobno u svim objavljenim svetim spisima kaže, da nije problem u objavama i nepripadnicima pojedinačnih objava, kao niti u Istini već nasuprot, problem je u ljudima!

Uprkos tome, vjernici/sljedbenici će opet tvrditi i inzistirati, da je njihova objava jedino legitimna ili ispravna, te da su oni specifično jedini predstavnici Istine, a sve ostalo što je naizgled drugačije pobijati i odbacivati, odnosno da su ostali u zabludi ili grijehu. Ukoliko bi istim tim vjernicima/sljedbenicima postavili jedno otvoreno pitanje, budući da oni tvrde sa sebe da su jedini legitimni prestavnici Istine bez obzira o kojoj se drugoj vjerničkoj grupaciji odnosi, da li će svi skupa i kolektivno odgovarati kod njihovog (pod navodnim znacima) Boga, ili sa druge strane uživati za postignute rezultate, svi bi se jednoglasno složili da će na "Sudnjem Danu" ili pred Bogom odgovarati svatko za sebe.

Dakle, ukoliko svaki čovjek odgovara pred našim zajedničkim Bogom sam za sebe, kako onda netko može tvrditi da je njegova objava jedino legitimna, a ostale da nisu, jer bi u tom slučaju pred Bogom odgovarali samo oni koji nisu pripadnici specifične religije, vjere ili objave!?

Međutim, da bi odgovorili decidno na ovakvo pitanje i zabludu iz koje dolazi problem "Vjerničke Krize", poslužit ćemo se opet glavnim Protagonistom  objava, a to je Bog Osobno:

Krišćanstvo (Hrišćanstvo)

Isus je rekao:

Nitko ne dolazi Ocu osim po Meni. Ja sam život, istina i put.

Dakle, Isus ovdje jasno i nedvojbeno govori da je On jedini put ka Bogu, ali također potvrđava da je on Bog Osobno.

Islam

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (Kur'an 3:85)

Dakle, Allah uzvišeni ovdje jasno i eksplicitno kaže da je Islam jedina prava vjera, te da ostali svi koji ne pripadaju ili ne praksticiraju Islam će imati probleme.


Hinduizam

Krišna kaže: “Ja sam izvor svega i iz Mene potječe cijela kreacija.” (10.8) “Ne postoji istina superiornija od Mene” (7.7) “Svrha svih Veda je upoznati Mene.” (15.15)

Dakle, Šri Krišna ovdje nedvojbeno izjavljuje da nema istine veće od Njega i da je On jedini cilj.


Budući da tri glavne ili najveće vjerske grupacije imaju učenja u kojima se akcenat važnosti stavlja na njihovu objavu, odnosno, objave u kojima se eksplicitno navodi da je njihov glavni Protagonista jedini legitimni i relevantni Vlasnik, onda se po slijedu stvari i nekakve logike stvara utisak da je upravo "Vjernička Kriza" opravdana, budući da svaka vjerska grupacija ima legitimno pravo da tvrdi, da je njihova objava upravo Istina jedina, a da druge nisu, jer sam Autor njihov to tvrdi.
Međutim ipak, ukoliko uzmemu ovakvu konstataciju kao istinitu, konstataciju u kojoj odobravamo i zadržavamo legitimitet naše (pod navodnim znacima) objave, postavlja se osnovno pitanje iza toga, što je onda sa drugim objavama, jer druge objave ne mogu biti legitimne ili ispravne po toj logici!? Sa druge strane, ukoliko opravdamo ovakva razmišljanja u kojima su druge objave nelegitimne, mi onda odbacujemo i njihove glavne Protagoniste, što je samo po sebi apsurd, jer ukoliko odbacimo objave drugih kao lažne, mi recipročno odbacujemo i vlastitu (pod navodim znacima) objavu također.
Mnogi bi vjernici/sljedbenici uputili kritiku na ovi činjenicu, da njihova objava ne može biti lažna ili neistinita, dok sa druge strane objava drugih to može ili ako ništa, barem je iskrivljena, ali ukoliko je to zaista istina, postavlja se pitanje odakle garancije sigurne i za objavu za koju se tvrdi da je legitimna!? Ako se Božija Riječ ili Objava može iskriviti u svojoj suštini, odnosno, ukoliko jedna vjerska grupacija može iskriviti vlastitu objavu, onda sa aspekta JEDNE ISTINE se može također iskriviti svaka objava, bez obzira što će mnogi vjernici posvjedočiti da je njihova objava perfektno očuvana, da imaju najstarije zapise ili bilo koji drugi dokaz da iznesu.
Ovdje treba još naglasiti da je neosprna činjenica da se mogu iskriviti određeni dijelovi teksta određene objave prilikom prevoda ili eventualno njenom interpretacijom, ali srž i suština objave da se iskrivi nije moguće, jer bi u tom slučaju ušli u totalni kolaps Istine, budući da niti jedna vjernička grupacija nebi imala garanciju da je i njihova objava prefektno očuvana.

Dakle, ovdje opet dolazimo do neizostavne činjenice da je "Vjernička Kriza" koja se pojavjulje radi nepoznavanje Jedne Istine stvarna činjenica, također, da je glavni njihov Protagonista (Stvoritelj) u pravu kada kaže da je malo: odazvanih, pravednih, odnosno onih koji poznaju istinu u njenoj suštini.

Pa dobro, ukoliko bi se složili sa ovom činjernicom u kojoj je sa aspekta Istine ili Božije objave sve u redu, također, prihvatili problem vjerničke krize kao neosprnu činjenicu, postavlja se pitanje odakle se pojavljuje korijen svih zabluda, odnosno, šta je to problem sa ljudima i njihovom interpretacijom Čiste Istine, pogotovo iz razloga što glavni Protagonista objava tvrdi da je svaka specifična objava jedino prihvatljiva?

Bog je Jedan

Svi vjernici ili takozvani tragaoci za "Istinom", koji se sa druge strane prepuštaju u međuvjersku borbu i dijaloge o ispravnosti i legitimnosti njihove objave, a na uštrb druge su u stvari u zabludi, odnosno, oni kao takvi ne priznaju i neprihvataju da je Bog Jedan, iako će riječima tvrditi da jeste.
Zašto je to tako? Pa ukoliko je Bog Jedan i ukoliko to vjernici zaista prihvataju, onda oni automatski znaju da se Isti ili Jedan Bog obraća u svim relevantnim objavama, a ukoliko je isti Bog u pitanju, a JESTE i MORA biti, onda to znači da su sve objave relevantne, odnosno, da isti Bog za Sebe govori da je On onaj pravi i jedini, bez obzira koju objavu da držite da je vaša osobno!
Dakle, jedan i isti Bog, te sa tog aspekta nema nikakvih kontradikcija, odnosno, bez obzira koju objavu da slijedite ili da vjerujete, slijedite i vjerujete ISTOG (JEDNOG) BOGA.

Na ovu konstataciju i činjenicu će dosta vjernika/sljedbenika uputiti kritiku ili reklamaciju sa obrazloženjem da to ipak tako ne može da bude, budući da se pojedine objave razlikuju jedna od druge, odnosno, da ne govore sve specifično na isti način, te iz ovog razloga niti ne mogu biti sve od istog ili jednog Boga, da bi se opet otvorio fenomen "Vjerničke Krize" u kojem moramo onda ustanoviti koja je to objava prava?
Ako prihvatimo da su sve objave u pravu, onda imamo problem sa Jednim Bogom, a ako ne prihvatimo da su sve ispravne, onda imamo problem sa mnogobožstvom, jer u ovm slučaju svaka objava tvrdi za sebe da je legitimna i ispravna od strane njihovog Autora, a vjernici to ne prihvataju?

Dakle, što je onda osnovni problem "Vjerničke Krize", odnosno, različitih interpretacija, međuvjerske borbe i finalnone nepoznavanja Istine, te na kraju krajeva, zašto se pojavljuje toliko objava ako su sve od jednog i istog Boga?

Na ovo pitanje je vrlo jednostavno odgovoriti, ali samo pod jednim uvjetom, da čovjek odbaci sve predrasude, jer je odgovor krajnje logičan i prost, te ga jedino od spoznaje Čiste Istine može spriječiti: uobraženost, arogancija ili oholost.
To znači da Bog jeste Jedan, ali ljudi NISU, što implicira zaključak da upravo postoji neophodnost za više objava istovremeno, jer stanje svijesti, zrelosti i intelektualnih mogućnosti nije isti kod sviju, što automatski daje zaključak da jedna objava nije primjenjiva za sve ljude.
Ako uzmemo primjer jednog učitelja, koji podučava djecu u I, II i III razredu osnovne škole. Iako djeca mogu tvrditi da je njihov učitelj jedini legitiman i ispravan, to ne odgovara činjeničnom stanju, kao što ne odgovara istini također konstatacija da njihovo gradivo je jedino ispravno, budući da se u drugim razredima uči nešto sasvim drugo ili različito.

Ukoliko smo shvatili ovo na ispravan način, također, ukoliko smo shvatili da je Bog uvijek i samo JEDAN, a da su različite objave samo naizgled različite, onda se otvara još jedno pitanje o važnosti objave, odnosno, koja objava je bitinija ukoliko su sve od Jednog Boga ili drugim riječima, koja objava nam daje maksimalni učinak u našoj spoznaji i realizaciji Jedne istine?
Odgovor je opet jako jednostavan i prost, jer sve objave su relevantne i podjednako važne, ali je samo pitanje ljudskih mogućnosti i duhovne zrelosti, odnosno, ona objava koja čovjeku daje maksimalni efekat u spoznaji istine je najrelevantnija objava za pojedinca.
Ipak, iako je svaka objava važna i relevantna sa aspekta "Istine", ona kao takva nije cilj već sredstvo dolaska do istog cilja za sve ljude!

Jedan je Cilj

Bog je Jedan i Istina je Jedna, pa u kontekstu toga svaki čovjek ima isti Cilj, a to je da finalno pronađe svoga Stvoritelja (Boga), bez obzira koju objavu da slijedi i bez obzira koje ime od Boga da koristi. Ukoliko čovjek ne uspije da pronađe ovaj zajednički cilj za sve ljude, onda on kao takav ima veliki problem, dok njegova objava i dalje ostaje ispravna.
Dakle, svaka objava bez obzira kako se ona zvala, ukoliko je autorizirana od strane Stvoritelja ima isti cilj, a to je da pojedinac ili individua pronađe njenog Autora, te ukoliko čovjek to ne učini ili ne uspije u toku života, on kao takav nije ostvario misju ili cilj života, bez obzira o kojoj objavi se radi i bez obzira da li je kršćanin, musliman, budista, jevrej ili bilo tko drugi!
Prema tome, takozvani vjernici i sljedbenici istine koji to u svojoj suštini nisu, a nisu budući da se svađaju i prepiru radi zajedničkog cilja i jednog zajedničkog Boga, bi trebali prestati to da čine, jer svaka svađa, sukob i netrpeljivost čovjeka odvodi ne samo od Istine, već također sa druge strane produbljava još veću "Vjerničku Krizu", koja je uvijek jednosmjerna magistrala kroz finalni okršaj i obračun, ali također i radi činjenice o Sotoni ili Šejtanu koji vješto i spretno koristi sve zablude, budući da svaka netrpeljivost, razdor i svađa vodi bliže njemu, dok udaljava takozvanog vjernika od Istine.

Međutim ipak i uprkos ovim činjenicama, mnogi bi vjernici opet postavili kritiku da bez obzira na sve činjenice, objave se razlikuju i ne govore  isto u svojoj suštini, odnosno, ukoliko je neophodnost više objava neosporna činjenica i ukoliko su one sve od istog Autora, zašto se javljaju neke kontradikcije i razlike u njihovoj izvornosti, budući da se u jednoj objavi spominje np. Sin Božiji, a u drugoj se opet On naizgled poriće, kao i na još dosta drugih protuvriječnosti i kontradikcija između objava.

Da bi odgovorili na ovo pitanje decidno, onda bi jedan prosječan vjernik trebao posjedovati i izvjesno predznanje, ali budući da vjernik izvjesno predznanje ne posjeduje, budući da ne traži i ne raspituje se za Čistu Istinu, već informacije uzima od drugih bukvalno i doslovno, on kao takav je uvijek uskračen za "Istinu", a ono što dobija u zamjenu za to su dogme, iskrivljena učenja, te finalno jako lošu svijest, koja se još jedino brani u napadima i osuđivanjima svega i svatkoga što ne razmišlja indentično.

Jedan je Put

Ukoliko je Bog Jedan, a jeste, ukoliko je cilj Jedan za sve ljude, a jeste, onda i put do Boga mora biti samo Jedan, pa u kontekstu toga objave se "Ne mogu" razlikovati, jer bi sve drugo bio čisti apsurd! Međutim, budući da takozvani vjernici kao i tragaoci za znanjem (istinom) ne razumiju ispravno ili propisno objavu-e, oni su skloni kritiziranju i osuđivanju sviju drugih, jer kritiziranjem i osuđivanjem u stvari prikrivaju svoje ne poznavanje "Istine". Osim toga, budući da ne razumiju adekvatno i propisno objavu-e, oni umeću ili izmišljaju svoja osobna uvjerenja, umjesto da slušaju i prate riječi glavnog Protagonista objava. Ipak čak i tako, ukoliko slušaju i čitaju sa druge strane, ego, oholost i uobraženost ovim takozvanim sljedbenicima istine ne dozvoljava da spoznaju jednu podudarnu realnost, koja je simetrična za sve ljude, ali je samo razlika da li su je isti i pronašli.
Naime, iako objave samo naizgled se razlikuju i u svojoj su kontradiktornosti, one to "Nisu", jer ukoliko pak jesu, onda Bog ne može biti Jedan, Istina ne može biti Jedna i put do Njega ne može biti Jedan.
Šta je onda glavni problem Vjerničke krize i zašto se ovakve stvari dešavaju?
Osim ega, oholosti i prepotencije koja se pojavljuje kod takozvanih vjernika/sljedbenika, "Istina" se također pokušava relativizirati do te mjere danas, da bi svaki čovjek ili vjerska grupacija mogla dobiti svoju autentičnost, a ako to nije moguće, onda će se poricati ili odbacivati ostale objave.
Kada se Jedna i Jedina "Istina" za sve ljude počne gubiti u relativiziranju, tada nastaje potreba za naizgled novim objavama i njenim Poslanicima, koje naravno potvrđavaju sve predhodne objave i nedvojbeno upućuju vjerniku na činjenicu o Jednoj Istini i Jednom Bogu, ali isto tako i o Jednom Putu do Njega.
Iako svi poslanici kao i ostali pojedinci koji dolaze i pokušavaju da svjedoče o Jednoj Istini koja je podudarna za sve ljude, ipak, vjernici ili sljedbenici objava to poriču:

Kršćanstvo:

Isus kaže:

"(17) Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proči, dok se sve ne bude. (19) Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom."
(Biblija, Evendelje po Mateju 5-o poglavlje)

Dakle, ovdje Isus nedvojbeno potvrđava Jednu Istinu , sve njene proroke i jedan zakon, a ne samo određene točke ili djelove objave, kao i na ne promjenjivost iste.

Islam:

On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrduje, a Tevrat i Indžil objavio je! Sura 3.3.
Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna. 6.115.

Ovdje uzvišeni Allah nedvojbeno potvrđava sve ranije objave, ali također isto kao Isus Krist naglašava da niti jedna riječ neće biti promjenjena.

Hinuizam:

U Bhagavad Giti, Krišna kaže Arduni: „Ja sam otac ovog Univerzuma, majka, predak i podrška. Ja sam cilj znanja, pročistitelj i slog Om. Ja sam takoder Rig, Sama i Yajur Veda.

Ovdje Šri Krišna potvrđava sve ranije objave, kao i da je On krajnja riječ iza svakog sloga.


Dobro, pa koji bi to onda bio put, kada u svakoj specifičnoj objavi njeg glavni Protagonista spominje da je svaki za sebe jedini i ispravan?
Budući da u svakoj objavi se spominje Jedan Put i za njega se tvrdi da je onaj pravi, to automatski znači da svaki tragaoc za Istinom MORA pronaći ovaj put u svojoj objavi!
Da li vjernici sada razumiju zašto postoje tolike objave i zašto svaka za sebe tvrdi da je ispravna?
Osim duhovnih i intelektualnih razlika koje se javljaju između ljudi, budući da svi ne doživljavamo "Istinu" na isti način, glavni Protagonista svojih objava nas nedvojbeno upućuje na traženje ovoga zajedničkog puta kroz specifičnu objavu.
Ipak čak i tako, bez obzira što svaka vjerska grupacija traži "Istinu" kroz svoju (pod navodnim znacima) objavu, svaki čovjek mora doći na jedan i zajednički put koji jedino vodi Bogu!

Taj jedan i jedini put pripadnici takozvanog krćanstva zovu put Isusa Krista, pripadnici islama pravi put (Islam), a hindusi ili pripadnici specifičnih duhovnih pokreta put ujednjineja ili ljubavi.
Ipak, kada jedan vjernik ili tragaoc za istinom bez obzira kojoj grupaciji pripadao konačno stigne na ovaj jedan i pravi put, ugledat će Osobno Isusa Krista, jer je Isus Krist personificirao ovaj put, odnosno, svi vjernici i sljedbenici objava moraju vidjeti u svojoj praksi i realizaciji živi put Isusa Krista, onaj isti put kojim je Osobno Isus Krist koračao dok je bio fizički prisutan na zemlji.
Ukoliko vjernici ne prepoznaju ovaj put u svojoj objavi ili ukoliko nisu pronašli živog Isusa Krista, oni kao takvi su još uvijek daleko od "Istine", bez obzira kojoj vjerskoj grupaciji pripadali i bez obzira koju specifičnu objavu slijedili!

Jedan je Odnos sa Bogom

Naime, iako je Bog uvijek i samo JEDAN, tako je bilo i tako će u vječnosti ostati, ipak, svi ne možemo doživjeti Boga na indetičan način, jer se ljudi razlikuju i nisu svi kopije ili replike, ali također i radi činjenice o pet različitih odnosa sa Bogom, u kojima se spoljašno samo primjećuju razlike, dok u svojoj dubini i suštini njih nema.
Te spoljašnje razlike se upravo stvaraju radi ovih pet prirodnih ili izvornih odnosa sa našim zajedničkim Stovriteljem, a odnosi su: neutralni odnos, odnos sluge (roba), prijateljski odnos, roditeljski odnos, ljubavni odnos.
Dakle, svaki čovjek bez obzira da li živi ili je živio, ima jedan od nabrojanih odnosa sa Bogom, odnosno, kada čovjek realizira Istinu ili upozna njenog Autora, u njemu se budi jedan od pet nabrojanih odnosa, u ovisnosti njegove prirode i izvornosti, budući da su ovi odnosi vječni i nepromjenjivi što znači, da se ne stvaraju u toku života već su zauvijek bili prisutni, ali vjernik/posvećenik ih mora samo oživjeti ili realizirai u svom srcu (biću).

Međutim, da bi razumijeli poentu ovih odnosa onda moramo poznavati njihovu suštinu, budući da su svi od ovih pet izvornih odnosa sa našim Stvoriteljem koncipirani na izvornom ili temeljnom putu, koji se zove put Isusa Krista, dok ga muslimani mogu zvati i zovu pravi (Allahov) put, a posvećenici na istoku bhakti-yoga. Dakle, prije nego što se izvoran odnos počne buditi u vjerniku/posvećeniku u ovisnosti njegove vječne determinirane prirode odnosa od strane Stvoritelja, vjernik/posvećenik mora predhodno doći na Jedan i Jedini put, koji se može zvati na više načina, ali je sve u suštini put Isusa Krista, budući da je Isus Krist personificirao ovaj put.
Kada vjernik/posvećenik bez obzira kojoj vjerskoj grupaciji pripadao stigne na Jedan i Jedini put, on u svom biću realizira u jednu cjelinu : ljubav, milosrđe i pravednost, dok u muslimaskoj terminologiji je to: Islam, Iman, Ihsan, a u duhovno-istočnjačkim tradicijama: Sat, Chit, Ananda.
Tek poslije objedinjenja ove tri krajnosti u Jedno-vejrniku/posvećeniku se počinje javljati jedan od pet prirodnih odnosa koje su mu dodijeljene kroz vječnost od strane Stvoritelja, odnosno, kako najbolje odgovara izvornoj prirodi svatkoga pojedinca ponaosob. Budući da svi koji su na ovom Jednom i Jedinom putu koji nas vodi Bogu ostvarili ili objedinili u svojoj realizaciji: ljubav, milosrđe i pravednost u svom biću, onosno na putu su Isusa Krista, razlike unutrašnje nema nikakve među posvećenicima nit je može biti, pa se iz tog razloga smatra da je bez obzira na pet izvornih odnosa sa Stvoriteljem svi su bazirani na razmjenji ljubavi. Ipak, budući da ne možemo biti ni svi intetični ili simetrični, jedan od pet nabrojenih odnosa se budi u srcu svakoga posvećenika ponaosob, kroz koji se na različit načine vrši razmjena ljubavi sa Stvoriteljem, ili drugum riječima, kroz determinirani odnos se vrši služenje ili razmjena transcendetalnog iskustva sa Bogom.

Ukoliko poznajemo ovu činjenicu i ukoliko smo uspjeli ovo da shvatimo, onda ćemo po inerciji također uspijeti da shvatimo sve!

Kršćanstvo (Hrišćanstvo)- roditeljski odnos

Kao što vjerojatno mnogi već znaju, cijela kršćanska doktrina je zasnova na odnosu sinovstva ili djeteštvu Božijem, odnosno, Isus je sebe zvao Sinom Božijim, a Boga Svojim Ocem.
Dakle, Kršćani ili Hrišćani bez obzira iz kojih vjeroispovjesti i konfesija dolazili, koji sljede učenje Isusa Krista MORAJU graditi roditeljski odnos sa Bogom, odnosno, predati se bezuvjetno volji Oca u ljubavnoj razmjeni ili drugim riječima, ostvariti odnos "Djeteštva Božijeg" o kojem je Isus osobno govorio, a u knjizi od Bertha Dudde- Knjiga Božanskih Objava je potvrđeno.
Međutim, ovdje treba naglasiti još jednu jako bitnu činjenicu koja nesmije da se zanemari, a ona je u konstataciji da Isus Krist je personificirao živi put do Boga, koji je neophodan za sve ljude bez obzira kojoj vjeri ili konfesiji pripadali. Također i drugu činjenicu, da Isus Krist je gradio svoj odnos sa Bogom na roditeljskom odnosu, odnos koji pripadnici drugih religija ne moraju da grade, ali moraju SVI predhodno da dođu na put Isusa Krista.


Islam - odnos roba

Kao što vjerojatno mnogi već znaju, cijela islamska doktrina se sastoji od odnosa Gospodara i roba, gdje je poslanik Muhammed A.S. to lijepo obrazložio, a obrazložio je budući da je to bila volja uzvišenog Allaha, odnosno, našeg zajedničkog i jedinog Boga. Ali taj naš zajednički i jedini Bog nije ništa manje niti Krišna, Isus ili Jahve, razlika je samo u našem vječnom odnosu koji imamo sa Bogom. Dakle, pripadnici islama bez obzira koje konfesije ili vjeroispovjesti pripadali, Šiti, Suniti, tradicionalni muslimani, itd. MORAJU pronači prvo živi islam ili put Isusa Krista u svojoj realizaciji, te graditi svoj odnos sa Bogom na  odnosu Gospodara i roba.

Zašto se u Islamu ili Kuranu naizgled poriče Sinovstvo Božije, odnosno, da je Isus Krist bio Sin Božiji, kao i na odnosu Oca i sina?  Kako smo već i govorili u prijašnjim temama, problem nikada nije sa objavom niti Bogm, već jedino sa nepoznavanjem Čiste Istine. Budući da muslimani moraju pronaći našeg zajedničkog Boga preko svoje objave, oni kao takvi ne mogu graditi svoj odnos sa uzvišenim Allahom kao kršćanii, budući da moraju ostvariti odnos Gospodara i roba, dok je to u krćanskoj doktrini odnos Oca i sina.
Ipak čak i tako, slijedeći svoju objavu propisno i upražnjavajući živi islam, vjernicima će prepoznati put Isusa Krista, kao temelj i preduvjet za realizaciju vječnog odnosa sa Bogom.

Sufizam- ljubavni odnos

Kao što vjerojatno većina zna, sufizam gradi svoju doktrinu na ljubavnom odnosu sa Bogom (Allahom), budući da sufisti teže da se ujedine sa svojim voljenim Bogom u odnosu Voljenog i zaljubljenika. Naravno da u izvornom sufizmu ima dosta podjela i razilaženja, kao i u ostalim religijama ili vjeroispovjestima, ipak, izvorni sufizam gradi svoj odnos na ljubavnoj uniji sa Stvoriteljem, ali tek poslije pronalaska jedinog puta koji vodi Bogu i oživljava izvorni odnos u posvećeniku.

Bakti-yoga- put Isusa Krista

Iako bakti-yoga nije vječno determinirani odnos sa Bogom, već jedini put koji vodi do Boga, odnosno, pripadnici ovoga puta se zovu bakte, kao što se pripadnici Isusa Krista zovu krćani, jer Isus Krist i jeste personificirao bakti-jogu koja se od Njegove pojave na zemlji zove put Isusa Krista, ipak, bakte ili sljedbenici bakti-joge moraju prvo pronači živi put, kao i svi ostali sljedbenici bez obzira iz kojih religijoznih opredjeljenja dolazili.
Kada praktikanti bakti-yoge realiziraju živi odnos u svom srcu, odnosno, pronađu živi put ili Isusa Krista, po osobnim predispozicijama jednog od pet determiniranih odnosa nastavljaju da razmjenjuju ljubav ili iskustvo sa Stvoriteljem, ili drugim riječima, da služe Boga, kako pripadnici ili sljedbenici bakti-yoge i nazivaju svoj odnos sa Svoriteljem, kroz služenje Njemu i svim ostalima što je u stvari put Isusa Krista, jer Isus Krist je upravo personificirao ovo služenje u svom pokretnom ili živom obliku.

Prijateljski i Neutralni odnos

Osim ljubavnog odnosa, odnosa roba i roditeljskog odnosa, postoji još prijateljski i neutralni odnosa sa našim zajedničkim Bogom, koji se ostvaruju po vječnim osobnim predispozicijma kao i svi ostali odnosi, odnosno, po izvornoj i urođenoj kvalitet vječnog odnosa, koji svaki pojedinac ima i nosi u svom srcu, ali tek poslije pronalaska živog i jedinog puta koji nas sve skupa jedino vodi Bogu.

Dakle, dragi moji vjernici/posvećenici, nemojte sprjećavati ili šikanirati pripadnike različitih religija ili duhovnih pravaca/procesa, niti osuđivati vlastite ukoliko promjene svoju tradicionalnu religiju, budući da ovi odnosi se u čovjeku bude polako u ovisnosti od predanosti Bogu, te iz tog razloga ukoliko ima neko potrebu da mjenja svoju religiju ne treba ga osuđivati, budući da pojedinac spontano i u dubini svoga srca osjeća gdje treba da ide!!!

Također je činjenica da već po predispozicijama se ljudi rađaju u određenoj tradiciji i religioznoj grupaciji, budući da im njihovo učenje ili religija sasvim odgovaraju da probude ovaj vječni odnos sa Bogom, ali ipak nije pravilo, što znači da će uvijek biti onih koji će imati potrebu da krenu nekom drugom stazom u ovisnosti kako ih dubina njihovog srva povuće.



Print PDF        Email this page

   
   
 

Biblija

Biblija (Stari Zavjet)

Kuran

Kuran

Propovedi probuđenja

Propovedi Probudenja

Bhagavad-Gita 1.dio

Bhagavad-Gita 2.dio

Hare Krišna Folk

Krišna Folk

Mali oglasi

Oglasi

Knjige

Knjige

RS Forum

RS Blog

Video prezentacije

Video

Audio prezentacije

MP3

RS Zajednica


RS Blog  * RS Forum  *  RS Community  
RSS
RefleksijaSvijesti