Goli i bosi

Na ovu temu o "Pravu vlasništva" je napisano dosta točaka zakona u kojima se pokušava regulirati, kako i pod kojim uvjetima se stječe pravo na određeno vlasništvo u vidu pokretne ili nepokretne imovine. Zakon od države do države može varirati u nekim točkama, ali u svojoj suštini uglavnom je svuda isti. Ukratko, vlasnikom se smatra osoba koja može dokazati pravo na nekretninu u trajanju određeni broj godina, ili da je nekretnina kupljena, nasljeđena, poklonjena i da je uredno uvedena u katastar, odnosno da posjeduje svoj zemljišno knjižni izvadak.
Također, sa druge strane, ukoliko nema izvornog vlasnika određene nekretnine, država smatra sebe pravno i zakonski vlasnikom određene imovine.
Nama ovdje nije cilj da obrazlažemo sve točke zakona i da ulazimo u suštinu istoga, već samo u kratkim crtama da se osvrnemo na zakonsku regulativu, kada je u pitanju pravo vlasništva. Dakle, ukratko na ovaj način se postaje vlasnikom određene imovine. Samo po sebi ovdje ne izgleda ništa sporno kada se promatra zakon o pravu vlasništva, ali samo dok se ne zagrebe malo dublje u njegovu suštinu.

Laž:                                                                                                                  

Zakon o neprekidnom posjedovanju imovine

U ovoj točki zakona se pokušava pravno regulirati da svatko postaje vlasnikom određene imovine, tko može dokazati da posjeduje imovinu određeni niz godina, kao i da protiv iste se ne vodi određeni spor ili potraživanja, odnosno da nema suvlasnika. Kada uđemo malo dublje u ovu točku zakona, onda dolazimo do prvog pitanja, a tko može i pod kojim uvjetima posjedovati nekretninu neprekidni niz godina, kao i konstatacije čije je ona bila vlasništvo prije toga? Ukoliko je bila vlasništvo nečije, kako je netko može posjedovati, kad je već nekome pripadala u startu, a ukoliko je bila vlasništvo ničije, onda po kojim osnovama nešto što nema vlasnika netko može imati ekskluzivno pravo u posjedovanju? Da bi se rješila ova kontraverza u odgovoru na ovakva pitanja, država se umeće kao relevantan faktor u posjedovanju. Međutim, kada zagrebemo još malo dublje u ovo pitanje i tražimo odgovor, kako i pod kojim uvjetima država postaje vlasnik određene imovina, onda dolazimo također do konstatacije da prije bilo koje zakonske regulative morala je prvo postojati država kao institucija, ali također i zaključka da nitko ne može posjedovati pravno  i zakonski  nešto određeni broj godina, kada je ista pripadala netkome već u startu. Također, sa druge strane, da bi država postala vlasnikom određene imovine, onda to podrazumjeva da određenu imovinu nitko ne posjeduje, a u praksi konstantno imamo primjere da gdje god su se formirale države i pravne regulative, već su tu živjeli ljudi.

Ako uzmemo slučaj američkog kontinenta, Australije i ostalih koloniziranih kontinenata i država, vidimo jasan primjer da je država nepravno i nezakonito dolazila do prava imovine. Na europskom kontinentu je ista situacija, Grčko, Rimsko, Tursko, Francusko carstvo, kao i još puno njih koji su bili i prošli, odnosno, ostala su potraživanja od strane lokalnog stanovništva na izuzetu imovinu. Dakle, država kao institucija nije vlasnik imovine, niti je ona može pravno i zakonski konfiskovati, kao niti nacionalizirati, jer je imovina već na smome početku pripadala već netkome.

Tko onda može? 

Ukoliko ovo pitanje ostavimo na individualnom nivou, to bi onda značilo da svatko ima pravo na sve, odnosno, tko prije do imovine ona je njegova, ili ukoliko nije tako do slijedećeg zaključka, da bi u tom slučaju morali tražiti pračovjeka, jer budući da je od njega sve krenulo u posjedovanju, on kao takav može odrediti tkome što pripada, a budući da njega više nema, onda nam ostaje samo konstatacija da je pravo vlasništva nemoguće pravno i zakonski regulirati kroz zakon o neprekidnom posjedovanju.

Zakon o sticanju vlasništva kupljene imovine

U ovoj točki zakona se pokušava pravno regulirati da svatko tko kupi određenu imovinu postaje njen vlasnik. Površno ovdje opet izgleda sve u redu, dok se opet malo ne zagrebe u suštinu. Budući da nismo mogli odrediti pravno i zakonski vlasnika o posjedovanju, kako onda neko može nešto platiti i tkome? Ukoliko polazimo od konstatacije da je prvi vlasnik onaj tko prije dođe na imovinu, onda po istom primjeru i novi vlasnik može izabrati po svom izboru određenu slobodnu nekretninu, ali u svakom slučaju ne treba plaćati za nju, a ukoliko je pračovjek prvi vlasnik sa druge strane, onda je novi vlasnik može samo koristiti, ali nikako kupiti ili posjedovati.

Zakon o naslijeđivanju imovine

Kao i u zakonu o vlasništvu kupljene imovine pokušava se regulirati pravno i zakonski o pravu naslijeđa. Ovaj zakon je također veoma bitan sa današnje perspektive, jer u praksi stalno primjećujemo da se danas vode pravi mali pravni ratovi u kojima se pokušava steći pravo na naslijeđenu imovinu između zaraćenih strana. Međutim, kao i u zakonu o sticanju vlasništva kupljene imovine, također se postavlja pitanje tko i kako može naslijediti imovinu i čiju?

Ukoliko se pozivamo na pravo neprekidnog posjedovanja, onda se po ovoj logici sin poziva na oca, a otac se prije toga pozivao na djeda, a djed na pradjeda, a pradjed na čukundedu i također opet dolazimo do onog pračovjeka od kojeg je sve krenulo, a mi svi smo onda njegova djeca i imamo pravo na naslijedstvo.

Ukoliko se pozivamo na pravo naslijedstva kupljene imovine, onda u tom slučaju pračovjek nije prvi i jedini vlasnik, jer kad se drugi pračovjek pojavio nije išao po zakonu neprekidnog posjedovanja imovine, već prvom pračovjeku morao platiti, ili sa druge strane, opet trkom do prve slobodne parcele, koju je poslije izvjesnog vremena konfiskovao, jer u ovom slučaju ne možemo reći naslijedio.

Dakle, budući da je nemoguće odrediti zakon o posjedovanju imovine, sa druge strane, također je nemoguće platiti nekome za nešto što mu ne pripada, zakon o naslijeđivanju je isto neizvodiv u praksi, jer sa jedne strane ili nitko nije vlasnik ili svi imamo pravo na sve.

Zakon o poklanjanju imovine

Da bi se nešto poklonilo onda to nešto mora biti nečije vlasništvo, a budući da sa jedne strane svi imamo pravo na sve, ili sa druge strane nitko nema pravo na ništa, a sa treće pračovjeka ne možemo pronaći više, onda ovaj zakon o poklanjanju također ne može da se stavi u pravno zakonsku regulativu, osim ukoliko se ne služimo lažima umjesto istinom.

Istina:     

Iako ljudi već generacijama žive u uvjerenju da je zakon taj koji štiti njihove interese i kao takav je savršen i nepogriješiv, u praksi vidimo da već na samom startu se stvari nisu postavili na svoje mjesto, pa se iz tog razloga umjesto istine forsira laž, a zakonske regulative je samo opravdavaju. Istina je prava da nitko nije vlasnik ničega, odnosno, sve što nalazimo i sa svim što se susrećemo u prirodi je isključivo i uvijek samo radi korištenja. Koristit možemo sve u prirodi, ali samo u razumnim granicama i onoliko koliko nam je neophodno, jer svako korištenje iznad razumnih granica stavlja nekoga u posjed, a u tom slučaju onda dolazimo u situaciju da svi želimo doći u posjed svega, što samim tim nije izvodivo, te takvo razmišljanje produbljava zavist, međusobno neprijateljstvo i finalno ne poznavanje istine.

Da mi nismo nikakvi vlasnici ničega u prirodi pokazuje također i jedna nepobitna činjenica sa kojom se može jasno vidjeti kako stvari stoje u praksi. Naime, čovjek kada se pojavi na ovoj zemlji ili rodi drugim riječima, ne donosi ništa sa sobom, gol i bos se rodi. Također, čovjek kada odlazi sa ovog svijeta ništa ne nosi sa sobom, opet odlazi gol i bos. Ukoliko mi svi ništa ne možemo donijeti, ali ništa niti ponjeti, automatski se stvara konstatacija da nitko nije vlasnik ničega, već se jedino možemo koristiti sa materijalnim dobrima, ali to mora biti u razumnim granicama, jer ukoliko nije, vlasništvo će se  morati pojaviti kao i država i njene pravne regulative koje pokušavaju kroz slovo zakona da opravdaju laž i neistinu.

Kada se pojavi vlasništvo kao sastavni dio ljudskih težnji, laž i neistina poćinju da dominiraju cjelokupnim društvom u kojem jači i spretniji dolazi do određenih posjeda, ali i težnje slabijeg da promijeni situaciju u svoju korsit što u svojoj konačnici generira cijeli niz sukoba, mržnje, neprestane borbe, ali i konstantog nepoznavanje istine u kojem se stvara društvo koje svoje temelje zasniva na laži, ali nas sviju odvlači od istine i daje finalno lošu svijest.

I na kraju, što manje želite; više ste sretniji, ali i zakonski imuniji, jer vas ne pogađaju njegove silne točke regulative, a što manje posjedujete; više ste u istini!

Smatrate li vi da je zakon taj koji regulira pravo vlasništva, ili smo svi pred Bogom goli i bosi?

YOUR REACTION?



Facebook Komentari