Iznad vještačkog subjekta promatranja

Ego subjekt promatranja se pojavljuje iz razloga percipiranja forme, jer forma nikada ne može biti primjećena ukoliko ovaj subjekt nije involviran u cijelu priču. Kao i u noćnim snovima dok osoba sanja, forma u obliku sna nikada nebi mogla biti promatrana ukoliko se nebi pojavio ovaj subjekt promatranja, koji čini osnovni preduvjet da forma postane opažena.

U snovima se subjekt promatranja poistovjećuje sa formom u obliku iskustava sna, a u budnom stanju sa iskustvima života. Poslije okončanja ovoga života u obliku fizičke smrti, ego subjekt promatranja nastavlja opažati formu i dalje, koja je u svojoj prirodi nešto suptilnija, ali još uvijek je samo forma čak i ako je sačinjena od fine materije, a poslije okončanja onostranog ego subjekat i dalje nastavlja promatrati formu, koja može biti još suptilnija i profinjenija. Poslije okončanja još suptilnije materije subjekat i dalje nastavlja egzistirati u još suptilnijoj formi, koju neko može nazivati duhovna ili visoko suptilna, ali bez obzira koliko suptilna i čista po svojoj prirodi bila i ova forma je ipak materija.

Dakle, u svim okolnostima i situacijama, bez obzira koliko one bile grube ili visoko suptilne, ego subjekt promatranja se pojavljuje kao neizostavna komponenta promatranja realnosti momentalne u kojoj se svijest trenutno nalazi, te iz ovog razloga ego neda da se "Čista Istina"  primjeti ili spozna, budući da ego subjekt uvijek opaža neku vrstu forme, a sve forme bez obzira kakve bile kvalitete imaju neku tendenciju promjene i preobrazbe, to samim tim znači da svijest promatra samo ono što nije, odnosno, promatra  "Iluziju ili San".

Da bi se svijest oslobodila bilo koje forme, svijest se dakle mora osloboditi ega, a da bi se oslobodila ega postoji put ili pravac koji svijest treba slijediti, odnosno, da bi se svijest probudila iz iluzije materijalne egzistencije, ona kao takva mora se prvenstveno oslobađati predmeta iluzije.

Obuzdavanje čula

Prvi i osnovni proces u oslobađanju od ega je obuzdavanje čula, jer svaka vezanost za čula znači i vezanost za materijalna/ovozemaljska iskustva, a svaka ovozemaljska iskustva doprinose produžavanju života egu. Kao i u snovima, da bi se svijest probudila iz svoga sna, ona mora presjeći žilu kucavicu, odnosno, reducirati iskustva sna što samim tim daje veću mogućnost svijesti da se probudi. Stvarni napredak jedinke ka duhovnom se primjećuje u ovisnosti koliko je pojedinac vezana za čulno uživanje, odnosno, što je svijest manje vezana za iskustva života to je svijest više budna.

Zato se za spavače obično kaže da oni doživljavaju snove baš i kao javu, jer komentrarišu, bore se, ljute i žive kao da će sve vječno trajati.

Da bi se svijest oslobodila čulne zapletenosti i iskustava koja produbljavaju iluziju preporučava se celibat ili neka druga vrsta povlačenja u osamu, da bi se kroz prisilno odricanje svijest polako oslobađala od čulnog udovoljavanja, a na istoku mudraci/vjernici/posvećenici često odlaze u prirodni celibat kao što je šuma ili na slična mjesta osame, gdje mogu se povući u nutrinu svoga bića, da bi se mogli u molitvama/meditaciji/kontemplaciji okrenuti pažnju ili svijest iznutra , odnosno, oslobađati se postepeno čulne vezanosti, a samim tim i uskraćivati dotok ovosvjetovnih iskustava što hrane ego i produžavaju iluziju..

Međutim, ovdje se može kriti jedna velika zabluda, jer pojedinci se uspijevaju u svojim nastojanjima postepeno osloboditi od predmeta čula više ili manje, ali ne još uvijek i od ega, pa iz tog razloga ima takozvanih duhovnih majstora koji su ubijeđeni da su došli do krajnje spoznaje u savršenstvu života sa tim što su se oslobodili svih čulnih udovoljavanja, ali ipak se nisu oslobodili ega, jer za oslobađanje od ega je neophodno služenje. Oslobađanje od čulnog zadovoljavanja je samo jedan veliki korak u dušinom napretku ka postizanju savršenstva, ali nije jedini, jer ukoliko se pojedinac oslobodi svih čulnih zadovoljstava, ali se ne oslobodi ipak ega, morat će ići na druge razine duhovnog postojanja gdje će mu biti pružena prilika da se oslobodi i ove zadnje prepreke kroz služenje drugih, te finalnog sjedinjenja sa Stvoriteljem u ljubavnoj predanosti.

Iz ovog razloga neki aspiranti ne izlaze nikad iz šuma ili celibata misleći da su završili misiju života, budući da nisu više vezani sa predmete čulnog udovoljavanja, ili su sa druge strane, još uvijek su slabi i boje se pada, jer bi ih eventualni izlazak iz celibata mogao povući opet u iskušenja i potrebu za nastavkom dotoka materijalnih iskustava koje hrane ego i produžuju njegov život.

Ova čulna vezanost koja je nekada toliko jaka u čovjeku i sa kojom većina ljudi ima ozbiljne poteškoće je prouzročena požudom, jer čovjek ne želi da se odriče ovosvijetovnih iskustava, čak dapače, vremenom ih sve više povečava, a svako čulno udovoljavanje koje uhvati korijen duboku u ljudskoj prirodi se ne može tako lako izbaciti, jer stvara vremenom tešku naviku koja kao zločudni tumor se sve više širi i drži svijest čvrsto vezanu i za predmete čula, ali i za ego subjek promatranja, odnosno povećava iluziju materijalne egzistencije.

Možda će nekim čitaocima sada biti jasno zašto se u društvu stalno i konstantno forsira na potrošačkom mentalitetu, kao i na čestom uvođenju nekih novih proizvoda za uporabu, jer svi ovi predmeti čulnog udovoljavanja drže svijest duboko vezane za njih, ali isto tako povećavaju još veću požudu, koja je već toliko u bolesnom stanju da jednostavno ne može bez svojih predmeta udovoljavanja.

Svijest koja želi da se oslobodi sna materijalne egzistencije mora presjeći žilu kucavicu koja produžuje iluziju i održava svijest u usnulom stanju, međutim, sa još većim vezivanjem za predmete čulnog udovoljavanja svijest ne samo da nije sposobna presjeći ovu žilu, već se ne može niti osloboditi predmeta čula, te sve više tone na samo dno na kojem svijest jedino još regira na vanjske podražaje.

Ovo reagiranje svijesti jedino na vanjske podražaje se dešava iz tog razloga, jer silno galopirajuća požuda koja se širi poput karcinoma u ljudskom biću mora biti zadovoljena, budući da ego ukoliko se naglo oslobodi predmeta čulnog udovoljavanja određene vrste doživljava teške posljedice u kojem poput narkomana traži dotok pritoka istih. Sa druge strane, budući da požuda konstantno i beskonačno može da se produbljava, fizička čula u određenom stadijumu fizičkog udovoljavanja postaju umrtvljena, jer fizička čula imaju svoj limit, koji kad se ispuni ne mogu više ponuditi nikakvo zadovoljstvo, te izazivaju veliku tupost i osjećaju maksimalno prezasićenje, ipak, ego kroz požudu stvara konstntnu potrebu istih.

Iz ovoga razloga se ovakva situacija naziva "Vrzino kolo" u kojoj ego se konstantno zapliće kroz nova čulna udovoljavanja, ali radi čulnog limita stvarnog udovoljavanja više nema, te ostaju još samo izvjesni fizički podražaji koji pokušavaju zadovoljiti potrebe ega.

Dakle, ona jedinka koja iskreno želi da se oslobađa sna materijalne egzistencije, ali isto tako i galopirajuće požude kroz umrtvljenu svijest mora početi da se oslobađa predmeta požude, a da bi se svijest uspješno oslobađala od svih čulnih udovoljavanja najzaslužnije je "Služenje".

Također, ima dosta posvećenika/vjernika koji su svjesni činjenice neophodnosti služenja kao najsigurnije metode u oslobađanju čulne vezanosti, te pokušavaju da služe bližnje, ali ne mogu savršeno služiti, jer su još uvijek pod dominacijom ega, koji se najbolje primjećuje kada osoba služi, ali se javlja lažni ponos ili duhovni egoizam (duhovna oholost), koja stvara lažnu sliku o važnosti i veličini, premda svatko ima svoju ulogu i svrhu.

Služenje

Iako mnogi majstori duhovne prakse, kao i njihovi sljedbenici/vjernici, pokušavaju raznoraznim meditacijama i kontemplacijama (molitvama) postići  stanje oslobađanja od ega, također, kršćani ili pripadnici nekih drugih religija molitvama, celibatom ili sl., služenje je najbolja metoda i najviše prihvaćena kod Boga, jer služenjem drugih čovjek polako zaboravlja na samoga sebe, odnosno, ovaj ego se počinje polako gubiti, jer svijest nije više toliko preokupirana predmetima iskustva i čulnim udovoljavanjima, ali također služenjem se ispunjava i Božanski plan spasenja, gdje duhovno slabo razvijene duše mogu dobiti veliku milost i priliku u razumjevanju istine, ali također i svi onj koji služe dobija maksimalnu korist, jer služenjem se jedinka oslobađa sve više zapletenosti u karmu/grijeh, ali također se povečava proporcionalno i ljubav, jer ljubav je uvijek bazirana na služenju drugih.

Dakle, služenje ima multidimenzionalni karakter i služenje kao takvo je najzahvalnije da se svijest oslobađa polako od sve zapletenosti ovosvijetovne iluzije, ali također, svi oni koji imaju ozbiljnih problema u oslobađanju od čulnih udovoljavanja pa samim tim i od ega, trebaju povečati samo nivo službe, jer se služiti može uvijek i u svim prilikama.

Međutim, kada se kaže "Služiti", onda je cilj svakoga služenja u postizanju odgovarajućeg stepena  "Ljubavi," jer služenje znači u svim varijantama ljubav, samo je razlika u baznoj predpostavci, da li je služenje na dobrovoljnoj ili prisilnoj osnovi. Ukoliko je služenje na dobrovoljnoj osnovi, oslobođeno svih materijalno intoksiniranih želja ili bilo kakvih povratnih kompromisa, onda je to u stvari  "Čista Ljubav", jer "Čista Ljubav " jedina služi sve i svakoga bez povratnih želja, ili drugim riječima, daje se bezrezervno. Kao u primjeru majke i djeteta gdje se pojavljuje dobrovoljno služenje, jer "Čista Ljubav" se uvijek i samo predaje, a za uzvrat ne traži ništa za sebe.

Sa druge strane, kada aspiranti/vjernici nemaju još uvijek odgovarajući stepen dobrovoljne službe, moraju povećati fizički nivo služenja koje je isto "Ljubav", jer svako služenje na dobrovoljnoj osnovi i bez kompromisa znači "Ljubav", jedino je razlika što u prisilnoj službi se povećeva nivo fizičke službe, koji će kao takav postepeno rezultirati kroz dobrovoljnu službu, odnosno, prakticiranjem fizičkog služenja će se aspirantu/vjerniku otvarati srce polako u kojem će se "Ljubav" pojaviti kao blistavo sunce, spremna da ljubi sve i svakoga u svim prilikama i okolnostima.

Kao i u primjeru muškarca i žene u kojem još uvijek nema ljubavi, jer preovladavaju sebični interesi ili neka druga vrsta kompromisa, ali zahvaljujuči prisilnoj fizičkoj službi će se srce na kraju otvoriti i ljubav će se pojaviti.

Ipak treba naglasiti, da "Čista Ljubav" koja je jedini cilj i jedina je odgovorna za rušenje ego subjekt promatranja i finalnog buđenja iz sna materijalne egzistencije mora biti oslobođena svih materijalnih intoksikacija, jer "Čista Ljubav" jedino što osjeća je potreba da se preda, a potpuno predavanje se ne može desiti ukoliko postoje neke povratne želje, pa taman da su i jako male ili čak dosta profinjeno izdefinisane.

Međutim, budući da je služenje drugih najteže postići u praksi, jer svatko tko služi se već pretvara u "Ljubav " i oslobađa polako ovosvjetovne zapletenosti i ega, a mi vidimo sa druge strane da je pohlepa svuda dominantna i njene izvedenice u mržnji, zavisti i ljubomori što duboko produbljuju iluziju materijalne egzistencije, aspirantima ili učenicima se na početku savjetuje da služe svoga duhovnog učitelja, jer čovjeku bez ljubavi je lakše služiti jednu osobu, već sve okolo sebe što je i finalna misija i cilj služenja, dok napredni u duhovnoj realizaciji služe sve bezuvjetno.

Sa druge strane također, učitelj služi svoje učenike, jer jedina misija duhovnog učitelja i jeste da služi sve, naravno pod uvijetom ako učenici to žele.

Ako se sjetino primjera Isusa Krista, On je sve služio oko sebe, jer je učenicima davao neophodno znanje, ljubav I mudrost, a učenici su išli za njim I služili njega kroz primanje tog znanja. Dakle, nije točno kako se nekada tvrdi da služenje svoga učitelja osobu dispoentira od slobode samostalnog razlučivanja, te finalnog pranja mozga kako neki vole i žele da to prikažu, već služenje je cilj, svrha i mislija života, te bez služenja nema također oslobađanja od ega, ali ni postizanja finalnog cilja i ostvarenja misije života.

Dakle, budući da je Bog jedino i eksplicitno "Čista Ljubav", misija života se može ostvariti jedino u ljubavnom ujedinjenju sa našim Stvoriteljem, a da bi došlo do ovoga "Ujedinjenja", osoba se mora osloboditi ego subjek promatranja realnosti, a da bi se konačno i definitivno oslobodila ego subjekt promatranja mora poćeti bezrezervno služiti sve okolo sebe što je sinonim za "Ljubav", jer  "Ljubav"  upravo ima jedinu funkciju koju vrši, a to je da se bezrezervno daje!

Te na kraju, pokušat ću citirati jednog duhovnog učitelja koji kaže:

" Ona osoba koja je najmanja od najmanjih, lakša od pera, sitnija od zrna prašine i prepuna ljubavi za sve (čije su oči premazane pomašću ljubavi), je ona osoba koja je postigla "Božansku Svijest", odnosno u potpunosti se oslobodila ega i kao takva je Jedno sa Stvoriteljem."

Da li vi služite druge bez povratnih interesa?

YOUR REACTION?



Facebook Komentari