Na ovaj slogan »uzimanje-davanje«; naizgled je vrlo teško dati neki adekvatan odgovor, jer vjerujem da bi se većina ljudi složila da je jedno i drugo jako bitno. Mnogi bi rekli da pogotovo u današnjem turbulentnom svijetu je teško razlučiti, koja opcija je kada ispravnija, odnosno da su obadvije pimjerene u ovisnosti vremena, mjesta i situacije. Obadvije su sastavni dio života, te da čovjek na neki način mora nešto dati, da bi također nešto dobio za uzvrat i obratno. Sa druge strane, u današnjm društvu se također primjećuje porast uporabe ovog slogana u praksi, koji kao neki zloćudan karcinom prodire u sve pore društva i izjeda ga u cijelosti. Kada malo dublje razmislimo ne možemo se otrgnuti utisku, da i to čak ima svoj korijen u svakodnevnom sastavnom dijelu života. Prvim se služimo u ovisnosti vremena i situacije, pa se kao tako smatra otvoreno i legalno, a drugim se služimo skriveno i tajno, pa se kao takvo smatra mitom i korupcijom. Pa onda, šta je ispravnije i kako čovjek da se uopće postavi? Da li da uzima, daje ili oboje?
Da bi ogovorili na ovo pitanje u potpunosti, onda prvo trebamo poznavati što se krije iza obadvije krajnosti!?
Laž:
Uzimanje
Pod pojmom »uzimanje« se sakrivaju mnoga ljudska nastojanja, ali ona nemaju sva isti karakter niti obilježja. Recimo jedan primjer, ako čovjek uzima hranu jer mu je ona neophodna, onda pod ovakvim "uzimanjem" se podrazumjeva ljudska potreba koja je sastavni dio života, pa kao takva je razumna i logična. Recimo sada drugi primjer; u kojem čovjek uzima više hrane već što mu je nepohodno, onda u ovom slučaju se ne radi više o esencijalnoj potrebi već o nerazumnoj i nelogičnoj odluci. Dakle, uzimanje kao svakodnevni fenomen koji se pojavljuje u društvu se dijeli u svojoj osnovi na: »razumnoj i nerazumnoj odluci«.
Razumna odluka
Razumna odluka je svaka ona odluka koja ne ugrožava esencijalne potrebe drugih, odnosno, sa njom čovjek sebe priskrbljuje samo onim što je neophodno. Sa razumnom odlukom vlada čista logika, a sa čistom logikom se pojavljuje vrlina koja dominira cjelokupnim bićem jedinke. Sa vrlinom se pojavljuje veća svijest, a sa većom svješću se diže kvaliteta života sa jedne, a sa druge strane kako eksponencijalno raste kvaliteta svijesti, tako i davanje raste kao njena sastavna komponenta što u svojoj konačnici još više povećava samu kvalitetu života.
Ovo će ilustrirati najbolje jedan primjer u odnosu majke i djeteta. Na razumnoj odluci majka daje djetetu da doji, iz razumne odluke se stvara vrlina, a iz vrline veća svijest, odnosno produbljava veza između djeteta i majke, sa većom sviješću se povećava i kvaliteta života za oboje.
Nerazumna odluka
U nerazumnu odluku spada sve preostalo, odnosno, svako ostalo uzimanje koje kao takvo nije neophodno ili razumno. Sa nerazumnom odlukom vlada čista nelogika, a sa čistom nelogikom se pojavljuje pohlepa koja dominira cijelokupnim bićem, a sa pohlepom se sužava inteligencija, odnosno manja svijest koja eksponencijalno pada u još veću nesvijest kako pohlepa sve više dominira cjelokupnim bićem, što u svojoj konačnici smanjuje kvalitetu života u svojoj suštini.
Na istom primjeru majke i djeteta možemo to ilustrirati na slijedeći način, kada dijete na nerazumnoj odluci želi da doji više nego što mu je potrebno, stvarajući još veću pohlepu i smanjujući kvalitetu života za oboje.
Dakle, sada kada znamo da se pod fenomenom "»uzimanje«" nalazi u svojoj suštini razumna i nerazumna odluka, onda sa ove perspektive možemo tek promatrati današnje društvo i odluke koje stoje iza ljudskih težnji i potreba. Također smo rekli da sve spada u nerazumnu odluku što ne spada u esencijalnu potrebu, pa u kontekstu toga možemo također zaljučiti da bez obzira na legalnoj ili nelegalnoj potrebi koja stoji iza ljudskih težnji, sve se one u svojoj suštini dijele na razumnu i nerazmnu odluku. Kada se u društvu formira određena kritična masa koja svoje težnje i nastojanja pokušavaju da ostvare preko nerazumne odluke, onda se eksponencijalno smanjuje kvaliteta svijesti, jer pohlepa počinje da dominira u svim njezinim strukturama, ali također i kvaliteta žvota pada jer neinteligencija preuzima glavu riječ, a sa pojavom pohlepe, odnosno povećanjem neinteligencije stvara se zavist i ljubomora što na kraju sve skupa još smanjuje kvalitetu života ispod minimuma.
Međutim, mnogi bi još uvijek rekli da ipak bez obzira na razumnu i nerazumnu odluku mora postojati neki balans, odnosno, da ukoliko bi svi samo davali sa jedne, a uzimali na razumnoj odluci sa druge strane, stvarao bi se višak dobara i tko bi vlasnik toga viška bio?
I baš u ovom pitanju se krije najveća ironija, odnosno laž dominira u punom svom segmentu, jer kada je u pitanju prirodni fenomen "»uzimanje«";- onda se on uvijek bazira na razumnoj i ne razumnoj odluci, a višak se nigdje ne pojavljuje, jer viška nigdje nema. Višak se jedino pojavljuje onda kada se pod fenemomenom "»uzmanje«" krije nerazumna odluka, dok sa druge strane, ukoliko se zamjeni razumnom odlukom višak kao takav neće ni postojati.
Također, kada pogledamo situaciju sa ove perspektive, onda dolazimo i do slijedećeg zaključka, da svaka nerazumna odluka osim što stvara određeni višak, ali također smanjuje i kvalitetu života, dok sa druge strane povećava i bespotrebni fizički trud, a za uzvrat nudi manju kvalitetu svijesti i života.
Istina:
Davanje
Budući da se cijelo "»uzimanje«" dijeli samo i uvijek na razumnoj i nerazumnoj odluci, ovaj fenomen kao takav nema niti dubinu niti širinu, odnosno, na razumnoj odluci se obezbjeđuju egzistencijalne potrebe, a na nerazumnoj višak, dok u svojoj suštini bez obzira o kojoj odluci se radi ne može zadovoljiti ljudske potrebe dok također drugi fenomen kroz "»davanje«" nije involviran u cijelu priču. Naime, u prirodi koja sviju nas okružuje se ne pojavljuje nigdje višak već upravo suprotno, sve je tu da zadovoljimo esencijalne potrebe. Ali, također, da bi dobilo svoj smisao, odnosno dubinu i širinu, sve u prirodi je podređeno davanju, pa iz tog razloga imamo situaciju da esencijalnih dobara kao što su zrak, voda, hrana, itd. su uvijek u neograničenim količinama na raspolaganju. Davanje je jedini fenomen u prirodi koji ne stvara niti jedan višak i zadovoljava sve ljudske potrebe, a opet sa druge strane u svom latentnom obliku višak se pojavljuje na sve strane. To u praksi znači da što se više daje stvara akumulaciju latentnog viška, koji zadovoljava esencijalne ljudske potrebe, ali također povećava akumulaciju novoga davanja što u svojoj konačnici znači izobilje za sviju. I to sve samo na fenomenu "»davanja«". Tko bi rekao, zar ne!? A mislili smo do sada vjerojatno, kako moramo dobro zapeti i dobar višak obezbjediti, da bi zadovoljili ljudske potrebe.
I ne samo to, budući da se svako uzimanje na nerazumnoj odluci stvara višak koji se mora eksponencijalno povećavati, jer ukoliko se ne povećava, on kao takav postaje esencijalna potreba, to automatski znači da svaka nerazumna odluka mora proizvesti još veću količinu viška da bi sebe opravdala.
Sa druge strane, "»davanje«" također ima slično kao i nerazumna odluka tedenciju porasta da bi se opravdalo, jer ukoliko davanje nema tendenciju porasta postaje također esencijalna potreba, budući da se ne može akumulirati latentni višak.
To u praksi znači da što se više uzima iz prirode potrebe su sve veće, iako se naizgled stvara akumulacija viška, ali je čovjek u stvari sve siromašniji jer stvara veću potrebu, sa druge strane, što se više daje pojavljuje se sve veći lantentni višak koji stvara potrebu za još većim davanjem, pa je čovjek bogatiji, iako u stvari viška nigdje nema.
Međutim, što i kako davati je pravo pitanje, budući da u prirodi ima u izbilju svega da bi se mogla razumna odluka zadovoljiti. Dakle, nije neophodno stvarati nikakav višak materijalnih dobara, kada ih u prirodi ima dovoljno sa jedne, a sa druge strane takav višak u stvari stvara manjak jer povećava potrebu, onda ostaje esencijalno pitanje što dati, a da ništa ne stvaramo, također viška nema, a opet sa druge strane zadovoljava sve potrebe i akumulira još više latentnog viška.
Budući, da je u prirodi sve podređeno »davanju« i budući da se iz tog »davanja« stvara latentni višak koji akumulira u još većem izobilju, čovjek kao jedinka ne treba akumulirati niti jedan višak, osim zadovoljavati egzistencijalnu potrebu, ali čovjek osim što ne treba akumulirati niti jedan višak, on također netreba davati ništa što stvara materijalna dobra, jer kako smo rekli u prirodi je stalna akumulacija istih, ali također davanjem materijanih dobara bi se opet pojavio određeni višak, koji bi se morao kao takav opet opravdati sa stvaranjem još večeg viška da nebi ostala esencijalna potreba.
Dakle, jedino što čovjek može dati, a da se ne stvara niti jedan višak i da su sve egzistencijalne potrebe zadovoljene je "Ljubav".
Ljubav
Budući da u prirodi ,kao što smo rekli, konstantno se stvara latentni višak, jer se sve bazira na principu spontanog "»davanja«", ovaj fenomen kroz formu davanje nije ništa već "Ljubav", jer davanje kao prirodni fenomen ne postoji, odnsono nikada nemože samostalno egzistirati. Davanje se samo koristi kao izraz ili forma, a u svojoj genezi se odnosi na "latentnu ljubav".
Dakle, sve što primjećujemo u prirodi je čista ljubav i nigdje se ne pojavljuje niti jedan višak, pa budući da se ne pojavljuje niti jedan višak, ne može se ništa niti dati. Sa druge strane također, da bi se forma davanja pojavila u latentnom višku, odnosno u čistoj ljubavi, moraju postojati barem dvoje, jer akumulacija latentnog viška ili ljubavi se ne može pojaviti dok forma davanja nije zadovoljena. To u praksi znači da, akumulacija viška se pojavljuje na formi davanja, a budući da je davanje ustvari samo i jedino Ljubav, ljubav kao takva se može samo razmjenjivati, a ne davati, jer se ova razmjena vrši iz latentnog viška.
Razmjena
Budući da ljubav jedino postoji i opstaje na principu razmjene, odnosno barem dvoje mora biti uključeno u razmjenu, a forma se zadovoljava u obliku latentnog viška kroz davanje, to samim tim znači da čovjek što više razmjenjuje ljubav stvara potrebu za još više latentno viška, a što je više daje stvara akumulaciju istog.
I kao spojene posude u kojima se ljubav ravnomjerno raspoređuje, ali osim toga stvara se još veća akumulacija latentnog viška, koji kulminira u još većoj razmjeni.
I ne samo to, budući da je ljubav jedino moguća kroz razmjenu, a cijela priroda je podređena feneomenu davanja, to u praksi znači da bi se akumulacija viška stvarala koja kulminira kroz razmjenu ljubavi i novu akumulaciju istoga, iz prirode čovjek ne smije uzimati više od esencijalnih potreba, a za uzvrat mora davati ljubav, jer ukoliko ove razmjene nema, priroda kao takva ne može stvarati akumulaciju latentnog viška, a ako nema latentnog viška neće biti ni zadovoljavanja esencijalnih potreba.
I na kraju, sve je samo "Ljubav" i sve se akumulira na razmjeni iste, što znači da ukoliko čovjek uistinu želi da živi u izobilju, sve mora biti podređeno davanju. A davati se jedino može kroz "Ljubav," jer "LJubav" jedina ne stvara višak i ne crpi nikakve resurse, a kroz njenu razmjenu stvara akumulaciju još veće što u svojoj konačnici čini još više izobilja za sve...
Ne tvrdim da je sve u ovome video uratku istina, niti se ovakav sadržaj objavljuje da bi se netkome nametalo što da misli i gleda. Sav video materijal koji se objavljuje je iz razloga otvaranja jedne nove perspektive u razmišljanju, pokušaju da se individualno traga za odgovorima, te da čovjek sam donosi zaključke, a video materijal se koristi samo da bi čovjeka potakao na razmišljanje.
RS