Put, život i istina

Uvod

Iako istina izgleda jako komplicirana za shvatiti, ona to u svojoj genezi nije, ali budući da se stoljeća i tisućljeća provodi manipulacija, te konstantna zavaravanja od momentalnih gospodara ovoga svijeta, ljudi su jednostvano obmanuti od siline laži koje kruže u drruštvu. Plodno tlo za ovako lošu situaciju u društvu, lošu barem kada je istina u pitanju, pridonosi i ljudska tvrdoglavost koja se nekada mjeri sa magarećom upornošću, jer iako ljudi vide da nema odgovora na neka vječita pitanja, ipak ljudi neće prestati da tragaju na onim mjestima koja ne donose rezultate. Osim svega ovoga, ljudski ego, koji je, pogotovo u ovim navodno modernim vremenima, toliko predimenzioniran, da usljed navodno tolike ljudske pameti koji pojedinci raspolažu, ostalima se čini da poneki ljudi kao da nose po tri ili četiri glave na ramenima, jer silina njihove navodne inteligencije nikako ne može stati u samo jednu. Ljudi pate, prolaze stalno kroz društvene, moralne, socijalne, ekonomske, kao i sve ostale vrste kriza, no, čovjek je uvijek najpametnij, pa gotovo bez ikakvih mana i nesavršenosti.

Kada ljudi konačno pomalo shvate da im društvo, kao i suvremeni sistem obrazovanja ne može ponuditi vječite odgovore, niti riješiti neka goruća pitanja koje čovjeka momentalno muče, ljudi onda vrlo rado prisupaju vjeri, te iz svetih "Objava" pokušavaju doći do odgovora, ali i istine. Čovjeku se čini u prvom momentu da su ovi ljudi koji pristupaju vjeri, konačno počeli da mjenjaju svoje stavove i uvjerenja, te pokazuju jednu veću dozu skrušenosti i poniznosti naspram potonjih, međutim, ljudska nesavršenost i dalje prati čovjeka, previsok ego i magareća upornost ga i dalje krasi, te početni sindrom troglavih ili četveroglavih ljudi, zamjenjuje vjernička inteligencija, jer vjernik nije promijenio svoju čud, već pokušva sada snagom svoga intelekta da dokuči "Riječ" koja je duhovnih dimenzija.

Ljudski intelekt je taj čimbenik koji čovjeka stalno uništava, jer inteligencije danas gotovo da čovjek nema, nama su planski  zamjenili inteligenciju sa prevelikim samoljubljem, znanje sa previsokim egom, a istinsku potragu za odgovorima sa magarećom upornošću.

I u toj svoj ljudskoj strci u kojoj čovjek misli da je i dalje, pa gotovo savršen, dolazi nam na svijet jedan pojedinac koji govori za sebe:

"Ja sam istina, život i put" !

Sa ovom izjavom od jednoga pojediinca, koja samo u prvi momenat daje dojam da je malo nesmotrena i dosta pretenciozna, zatalasat će se cijeli svijet, svijet baram kada su vjerničke strukture u pitanju, te će nekim pojedincima donjeti i sasvim jedan novi život.

Međutim, da stvari nisu baš toliko jednostavne, jer ljudi nisu, barem nisu do kraja, promjenili svoju čud, ljudi naravno neće razumjeti da ova izjava također, kao i svaka druga "Božija Riječ", ima duhovnu dimenziju, te nema apsolutno nikakve veze sa materijalnim.  Ova izjava koja je samo naizgled nesmotrena, osim što će podijeliti svijet u religioznom smislu, donjet će i drugu vjersku devijaciju, budući da Isusa Krista svi žele da prisvoje u svoje redove.

Religije se formiraju uvijek u onome društvu u kojem se istinska inteligencija zamijeni sa tri-četiri ljudske glave, jer iako religija znači jedino i eksplicitno povezivanje sa Bogom ili Stvoriteljem na individualnom i duhovnom nivou, ljudi snagom grupe žele da se povežu sa nećim puno većim, ali na nivou svoje (ne) inteligencije. Iako ima samo jedna religija, jer je samo jedan Bog, također, iako ima samo jedna istina, jer postoji samo jedna "Njegova Riječ" koja je duhovne dimenzije, dvoglavi, troglavi i četveroglavi ljudi će istinsku religiju podijeliti na grupacijsku pripadnost, te će od religije koja pretstavlja duhovno povezivanje sa Stvoriteljem na individualnom nivou, napraviti organizacijsko bogoslužje, a od "Njegove Riječi" vjersku (religioznu) pripadnost. Da, istina je, postoje tri objave, a to su: Vede, Biblija i Kuran, međutim, sve tri dolaze od istoga Boga, i sve tri imaju duhovnu dimenziju, a to znači da je poenta ili cilj, bez obzira koja je objava u pitanju, da se individua poveže sa Njim, što na kraju krajeva sve objave, bez obzira kako se one zvale, to i potvrđavaju!

Kada ljudi padnu pod teškim bremenom svoga umovanja, koje u ponekim fazama ljudskog razmišljanja podsjeća na dječiju igru, te od istinske religije koja uvijek, samo i jedino znači povezivanje sa Bogom na individualnom nivou, te od istinske religije naprave pripadničku (vjersku) organizaciju, druga faza ljudske nesvršenosti je na dijelu, jer sada "Riječ" koja je duhovne dimenzije, trebamo joj odrediti vlasništvo, budući da nas ima toliko različitih grupacija, a samo je jedan Bog.

Ljudi se danas svađaju oko Isusa Krista, čije je On vlasništvo i tkome pripada, što je i logično kada znamo da ima samo jedan Bog, također i jedna religija, ali nas ima toliko različitih. Isus Krist se spominje u svim objavama, te su sve vjerske grupacije svjesne da je On po nečemu jako bitan, samo sada trebamo odrediti tkome On ekskluzivno pripada, jer će kršćani reći njima, muslimani njima, duhovnjaci njima.

Kršćani će od Isusa Krista napraviti krćanina, jer će reći da se samo kroz ovo famozno i takozvano kršćanstvo može doći do Njega, muslimani će od Njega napraviti poslanika, te će reći da ga bolje razumiju i slijede od ostalih, dok će takozvani duhovnjaci od njega napraviti učitelja, avatara, ili posebno opunomoćenu inkarnaciju koja samo njima pripada.

"Riječ" koja je duhovnoga karaktera i nema apsolutno nikakve veze, niti sa ljudskim razmišljanjima, niti sa vjerskom pripadnošću, niti sa religioznim opredjeljenjem, ljudi će nastaviti da svojataju, i mnogi će se kleti da je najbolje poznaju.

I tek u ovoj cijeloj ovosvjetovnoj zbrci i vjerničkoj smetenosti rijetki pojedinci, bez obzira sa koje strane dolaze, shvataju i razumiju, da je Isus Krist način života, odnosno, duhovna dimenzija koja se treba primjeniti u svoj život, ili što bi se reklo drugim riječima, ova "Riječ" treba postati: istina, život i put za svakoga pojedinca.

Dakle, sva poenta i cijela suština Isusa Krista je da ljudi postanu njemu nalik, dok on ne pripada nitkome ekskluzivno, već samo onima tkoji njega slijede, odnosno onima, koji su Krista prihvatili u svoj život, a kada se kaže Krista, onda to ne znači kršćansvo ili duhovnost, već način života.

Meditacija/Tiha molitva

Iako ljudi na istoku misle da su bogom dati kroz takozvanu famoznu duhovnost koji oni imaju, ljudi na zapadu se ponašaju također drsko, te kroz svoje religiozna uvjerenja ponašaju se superiorno. Neki ljudi će reći da od meditacije nema koristi, čak je i opasna, neki će reći da je to Sotonina obmana, dok sa druge strane, duhovnjaci će reći da je molitva samo traćenje vremena, mlaćenje prazne slame, te je slaba i neučinkovita. Međutim, ljudi će samo tako reći, jer i budale govore, ali što je najgore od svega, mnogi ih slušaju.

Religija, a rekli smo već, postoji samo jedna, a to je povezivanje sa izvorom života ili stvaranja, te se ovaj trio fantastkius: istina, život i put; treba očitavati kod svakoga pojedinca, započinje uvijek povlačenjem u svoju sobicu, te na nivou srca se traži sva ostala komunikacija.

Meditacija ili molitva imaju indentično značenje, a uvijek i eksplicitno znače duhovnu aktivnost u kojem pojedinac pokušava da čuje glas "Onoga", koji mu govori u dubini njegovog srca.

Budući da ljudi koji se bave meditacijom, u stvari, ne znaju u većini slučajeva koja je njena svrha i glavna namjena, a to je da se pojedinac u toku meditacije povuče unutar sebe i na nivou srca povezuje sa Stvoriteljem, odnosno, da kroz meditaciju osluškuje nježan glas koji dolazi unutar njegova srca, ljudi onda izmišljaju neke meditativne procese sa kojima se pokušavaju povezati, bilo sa prirodom, bilo sa nekim unutarnjim energijama, bilo sa nekim duhovnim aktivnostima koje im eventualno mogu poboljšati zdravlje, donjeti eventualno bolje raspoloženje, itd.

Sa druge strane, vjernici koji dolaze iz različitih objava ne znaju svrhu i cilj molitve, također da je molitva uvijek duhovna aktivnost sa kojom čovjek pokušava da osluškuje glas unutar njegova srca, te povlačenje u osamu ili svoju sobicu, vjernici su napravili cijele rituale oko molitve, kao i duhovnjaci oko meditacije.

Danas u svijetu ima toliko različitih meditativnih pravaca i procesa, kao i što kod vjernika ima toliko različitih rituala ili ceremonija kod moljenja, dok pravih rezultata nema, te iz ovoga razloga kada se pojedinac nađe u nekom duhovnom pravcu ili procesu, sa druge strane u vjerničkoj grupaciji, svi se prije ili kasnije umore od molitve ili meditacije, te postaju skeptični, ali i razočarani.

Meditacija ili molitva uvijek ima samo jednu svrhu, a to je da se pojedinac okrene unutar sebe, i da na nivou svoga srca traži odgovore, odnosno, osluškuje glas koji mu dolazi. Ovo je dugotrajni proces i neide preko noći, bez obzira da li je molitva ili meditacija u pitanju, jer pojedinac jednostavno mora početi slušati glas koji se pojavljuje u njegovom srcu, koji nije materijalne kvalitete, već duhovne.

Iz ovoga razloga neki duhovnjaci znaju otići u šume, planine, brda ili doline, da bi u miru i sklonjeni od svijeta se mogli povući u sebe, te uz pravilnu meditaciju i veliku upornost počeli na kraju osluškivati glas svoga srca.                           

Vjernici sa druge strane, koji znaju svrhu i cilj molitve, odlaze u celibate, osamu, prirodu, itd., ili u tišini svoje sobice se povlaće u sebe, te osluškuju nježan glas koji dolazi unutar njegova srca.

Pozicije koje se koriste prilikom molitve ili meditacije, jer duhovnjaci obično koriste pozu "lotosov cvijet", a to su prekrižene i skupljene noge, te ispružene ruke sa skupljenim palcem i kažiprstom, dok vjernici klečeći položaj ili stojeći, muslimani klanjajući, nije presudan, bez obzira koji je položaj u pitanju, jer svatko može izabrati položaj koji njemu odgovara najviše, međutim, ono što je presudno je da se meditacija ili molitva koristi ispravno, a to je da se, kako smo rekli, pojedinac povuće unutar njegovog srca i osluškuje nježan glas koji mu dolazi.

Matranje/Glasnja molitva

Budući da su ljudi jednostavno opijeni nekim ekspresnim i brzopoteznim rješenjima, te meditaciju koriste tek kao neku vrstu zabave, a čak i oni koji uđu u nešto ozbiljniji meditativni proces pokušavaju da aktiviraju neke energije, dok ne znaju pravu svrhu njene namjene, pojavljuju se raznorazni učitelji koji nude neka brza rješenja, neki čak i naplaćuju svoje usluge ili čekaju na bogate donacije, sa druge strane, oni pravi učitelji, kojih je tek nekolicina, nisu prepoznati, budući da su skromni i ponizni i ne primaju nikakve nagrade, osim toga, ne nude nikakva brzopotezna rješenja, već jedan dugotrajni proces u kojem se čovjek povezuje sa samim izvorom stvaranja.

Vjernici sa druge strane ne razumiju, da je molitva također povlaćenje u osamu i jedan dugotrajni proces sa kojim se pokušava na nivou srca ostvariti kontakt, odnosno čuti nježan glas koji se pojavljuje, skloni su kao i duhovnjaci, da izmišljaju neke molitvene procese, a vjerki predstavnici uopće ne znaju ljudima da objasne u većini slučajeva koja je snaga i cilj molitve, ali zato ugodno žive, primaju donacije, kao i plaću od vjerskih zajednica.

Meditacija ili molitva je proces koji nekada može uzeti cijeli život da bi se stiglo do nekih rezultata, ukoliko je pojedinac otvoren i srčan, mada ima slučajeva da su pojedinci i poslije nekoliko godina uspjevali da dođu do fantastičnih rezultata, ipak, generalno u većini slučajeva traje jako dugo uz ogromnu volju i trud.

Budući da se meditacija ili molitva mora obavljati na nekom skrovitom i povučenom mjestu, da pojedinca nebi ometali spoljni uticaji u koncentraciji, također, budući da pojedinac mora prekinuti dotok misli koje mu se pojavljuju u umu, jer meditacija ili molitva je duhovna aktivnost, dok misli direktno ometaju ovu vrstu aktivnosti, budući da pojedinac ne može više osluškivati unutar srca, već fokus pozornosti onda drži na misli koje se pojavljuju u umu, preliminarno rješenje u ovoj fazi je izgovaranje zvučne vibracije, odnosno, izgovaranje verbalne molitve i držanje striktne pozornosti na svaku riječ koja se izgovara.

Dakle, danas ljudi su jako nisko duhovno pali, te je došlo do globalne duhovne degradacije, ljudi danas čak ne mogu da se barem malo povuku u sobu, a da u toj sobi ne gori televizor, radio ili svira neka glazba, dok molitva ili meditacija traže potpuno povlačenje u osamu, bez bilo kakvih vanjskih uticaja, također, misli ne smiju da lete na sve strane, jer se pojedinac ne može skoncentrisati na svoje srce i tihe glasove, mantranje ili verbalna molitva se koriste baš iz ovih razloga, da pojedinci slušaju svoj glas i da im se misli striktno fokusiraju na riječi koje izgovaraju. Sa ovakvom aktivnošću se um zabavi sa ovim riječima koje se izgovaraju, te se misli koje se pojavljuju u njemu utišaju, povlačenje u osamu sada manje teško pada, ali također potreba za nekim spoljnim izvorom zvuka polako opada.

Riječi koje se koriste prilikom verbalne molitve ili mantranja su duhovne kvalitete, te moraju biti uzete iz objave, odnosno, ne smiju se koristiti neke izmišljene molitve, budući da onda od verbalne molitve nema koristi.

Duhovnjaci koriste duhovnu vibraciju (mantru) koja počinje sa zvukom "Om", te izgovaranjem ove zvučne vibracije i držanjem striktnog fokusa pozornosti na nju, uz konstantna i učestala ponavljanja, vremenom dobijaju smirem um, povlačenje unutar sebe, te finalno sposobnost da osluškuju svoje srce.

Kršćani koriste zvučnu molitvu (vibraciju) "Oče naš", te držanjem striktne pozornosti na svaku izgovorenu riječ, vremenom dobijaju smiren um, te sposobnost da osluškuju unutar svoga srca.

Muslimani koriste zvučnu molitvu (vibraciju) " La illaha illa Allah", te držanjem striktne pozornosti na svaku izgovorenu riječ, vremenom dobijaju smirem um, te sposobnost slušanja unutar svoga srca.

Iz ovoga razloga sve vjerničke grupacije koriste kružnu brojanicu, kod hindusa je japa, kršćana krunica, a muslimana tespih, jer ova kružna brojanica sa određenim brojem bobaka ili polja, osim fokusiranja pozornosti na izgovorene riječi, drži i fizičku pozornost na brojanicu, budući da se poslije svake izgovorene molitve prstima prijeđe na slijedeći bobak ili polje, i tako se ide stalno i konstantno u krug. Oni koji su napredni u mantri ili molitvi, dnevno prolaze cijelu brojanicu po stotine puta, te izgovaranjem duhovne molitve i držanjem striktne pozornosti na svaku izgovorenu riječ, osim što se druže direktno sa Bogom, vremenom dobijaju duhovnu poniznost, smiren um, fizičku opuštenost, i na kraju krajeva, sposobnost da osluškuju unutar svoga srca, odnosno, prelaze na tihu molitvu ili meditaciju.

Problem u svemu ovome je što ljudi u velikoj većini ne znaju vrijednost glasovne molitve, te nasumično izgovaraju riječi, brbljaju molitvu, ne drže fokus pozornosti na nju, osim toga, izmišljaju se molitve koje nisu duhovne vrijednosti, štampaju se neki sumnjivi molitvenici, te generalno jako malo ljudi koristi glasovnu molitvu ispravno, te zato jako malo ljudi ima koji osjećaju stvarnu snagu i vrijednost glasovne molitve.

Kontemplacija

Meditacija, a njeno preliminarno ili prelazno rješenje je glasovna molitva ili mantra je težak i dugotrajni proces, budući da je ovo, ukoliko se ispravno radi, čisto duhovna aktivnost, te zahtijeva veliku upornost, dosta odricanja, i jako dugi vremenski period konstantnog i upornog ponavljanja, što je gotovo nemoguće za većinu svijeta, budući da su ljudi danas toliko uznemireni, nemaju duhovnu bistrinu, smiren um, niti dovoljno slobodnog vremena da bi se mogli pozabaviti sa ovako jednim dugotrajnim procesom.

Kontemplacija je jedan duhovni fenomen koji jako malo ljudi poznaje, uglavnom tek na istoku ima nekoliko učitelja koji je poznaju i zastupaju, međutim, budući da nerade kontemplaciju na ispravan način, rezultati im nisu duhovne kvalitete, iako su oni lažno ubjeđeni da jeste.

Za razliku od meditacije koja je tiha molitva i osluškivanje unutar svoga srca, mantre koja je glasovna molitva i držanje fokusa pozornosti na svaku izgovorenu riječ, kontemplacija je isto tako duhovna aktivnost, ali je poruka koja se dobija prilikom njene transmisije materijalnog porijekla, odnosno, duhovna poruka koja se pojavljuje u umu prelazi u svjesno razmišljanje, te se manifestira na materijalnom ili fizičkom planu.

Dakle, razlika između meditacije ili mantranja i kontemplacije je u tome, što u prva dva slučaja pojedinac pokušava sa materijalne razine da ostvari duhovnu dimenziju, dok kod kontemplacije je obratno, sa duhovne razine poruka ili transmisija prelazi u materijalno. U kršćanskom svijetu je obično ovaj duhovni fenomen poznat kroz ispunjenost "Svetim Duhom", jer "Sveti Duh" je kako i sama riječ kaže duhovne kvalitete, te nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka sa materijalnim, ali poruka koja dolazi iz duhovnih dimenzija se pojavljuje u svjesnom umu i izgleda da je materijalne kvalitete. Oni koji svjesno ili nesvjesno kontempliraju su uglavnom u mogućnosti da odgovaraju na duhovna pitanja, govore u jezicima, razriješavaju neka zamršena duhovna pitanja, predvode ljude, te generalno imaju jednu puno veću širinu i kompletnu sliku svih međuodnosa, te ukoliko kontempliraju ispravno ne griješe, budući da misli koje im se pojavljuju u umu nisu njihove, već dolaze sa duhovnih razina.

Kontemplacija je naročito korisna kod pisanja ili objašnjavanja o duhovnim temama, budući da se ne može pisati na duhovan način, jer duh se mora očitovati u ljudskom srcu da bi se osjetio, a samim tim i razumio, dok kod kontemplacije duhovna poruka prelazi u svjesni um, te je njena poenta razumljiva za obične ljude koji ovosvjetovno razmišljaju.

Za razliku od meditacije, a u međuvremenu glasovne molitve, kontemplacija ne iziskuje toliko puno truda i vremena u konstantnim pokušajima i ponavljanjima, međutim, zato zahtijeva kompletno pražnjene i jako dobro poznavanje istine.

Naime, budući da poruka koja dolazi iz duhovnih dimenzija u svjesni um je duhovne kvalitete, te ukoliko čovjek ne kontemplira ispravno, a samim tim i nema totalnog pražnjenja, duhovna poruka se onda miješa sa već nekim stavovima ili uvjerenjima koje pojedinac ima ili nosi, te finalni rezultat nije istina, već neka mješavina u najboljem slučaju.

Rijetki duhovnjaci koji znaju za ovaj duhovni fenomen, ne koriste ga ispravno, budući da oni kontempliraju u večini slučajeva na neko "Više Ja", univerzalnu svijest, nesvjesni um, itd., dok kontempalcija zahtijeva potpuno pražnjenje, jer nismo mi vlasnici misli koje se pojavljuju u umu pa da ih samostalno vodimo, već dozvoljavamo da nam se misli sa duhovne dimenzije pojavlju u naše svjesno razmišljanje. Vjernici sa druge strane, koji su svjesni snage "Svetog Duha", te kontempliraju svjesno ili nesvjesno, ali radi nekih ranijih stavova ili uvriježenja ne dozvoljavaju perfektnu kontemplaciju, već umjesto toga dobijaju neku mješavinu, a to znači nešto je malo duhovne vrijednosti pomiješano sa osobnim stavovima.

Također, kontemplacija zahtijeva, osim pražnjenja, odlično poznavanje istine, jer kada pojedinac kontemplira na nešto što je duhovne vrijednosti i očekuje da mu poruka prijeđe u svjesni um, to nesmije biti neistina ili laž, budući da ne može poruku da dobije. Dakle, poruka koja je duhovne kvalitete se ne može očitovati u ljudskom svjesnom razmišljanju, ukoliko pojedinac kontemplira na nešto što nije istina, budući da ukoliko pojedinac traži odgovore koji su duhovne kvalitete, a pitanje o kojem kontemplira je pogrešno ili lažno, transmisija poruke se ovdje prekida. Oni koji pokušavaju kontemplirati, a ne dobijaju jasnu poruku ili nikakvu, znači da, ili nisu se ispraznili, ili su im pitanja pogrešna, odnosno, ne koriste kontemplaciju na ispravan način.

Za razliku od meditacije i glasovne molitve koja iziskuje puno truda i odricanja, povlačenja u svoju sobicu, kontemplacija zahtijeva također potpunu osamu, totalno pražnjenje, te veliki vremenski period kontempliranja, prethodno poznavanje istine, da bi se mogla praviti razlika između materijalnih i duhovnih misli, odnosno, da bi pojedinac mogao praviti razlike između osobnih misli i onih koje dolaze sa duhovnih dimenzija.

Samožrtvena ljubav

...  nitko ne dolazi k Ocu, osim po (kroz) meni!

Budući da živimo u svijetu totale duhovne degradacije, čak i oni koji pokušavaju da slijede duhovnost ne rade u velikoj većini na ispravan način, neinteteligencija, ljudska sebičnost, oholost, egoizmi svakakve vrste nas krase, sa druge strane, ubrzani tempo života, recesije i krize, stalna društvena i socijalna previranja, te finalno sa jako malo vremena raspolažemo da se možemo posvetiti istinskoj duhovnosti, zabava, svirka, glazba, izlasci, provodi, pračenje društvenih trendova i mode, čovjeka u današnjem vremenu čini gotovo nesposobnim da se posveti jednoj dugotrajnoj meditaciji, preliminarno glasovnoj molitvi, a budući da smo nakljukani svakakvim glupostima i ozbiljnoj kontemplaciji, čovjek danas gotovo da ništa ne može slijediti, dok duhovan rad zahtijeva potpuno odvajanje od svijeta i odlazak u svoju sobicu, kao i osluškivanje nježnog glasa unutar svoga srca.

Dakle, živimo u vremenima kada se čovjek skroz okrenuo protiv samoga sebe, duhovnost je zamijenio materijalizmom i beskrajnim konzumerizmom, a ono malo inteligencije što mu je preostalo koristi uglavnom da bi došao do još većih materijalni dobara ne birajući često način ili sredstva.

Budući da je glavna poenta duhovnosti, bez obzira da li se ona prakticira na istoku ili zapadu, povezati se sa izvorom stvaranja, te unutar svoga srca uspostaviti komunikaciju koju je čovjek davno izgubio, ova komunikacija se ne može uspostaviti kada u ljudskom srcu nedostaje ljubavi, jer u nedostatku ljubavi čovjek ne može osluškivati svoje srce, niti se povezati sa izvorom, kada je izvor čista ljubav.

Budući da je ljubav skroz zakazala, te u svijetu jedva da ima nekolicina istinskih praktikanata duhovnosti, jer duhovnost zahtijeva potpuno odricanje od svijeta, duhovno osamostaljivanje, smiren um, te veliki vremenski period u traženju odgovora unutar svoga bića, prvenstveno toplo srce, Isus Krista nas uči da duhovnost koja je moguća tek za nekolicinju ljudi zamijenimo sa ljubavlju prema bližnjima.

Dakle, za razliku od istinske duhovnosti koja traži potpuno povlačenje iz svijeta, a koja je moguća tek za nekolicinu ljudi, Isus Krista nam nalaže suprotno, da baš idemo u svijet i da ljubimo svoje bližnje. Razlog je sasvim jednostavan i prost, bez ljubavi čovjek ne može osluškivati svoje srce, radi pretjeranog materijalizma se ne može odricati svijeta, a radi uma koji nije smiren, ne može se povući u svoju sobicu i posvetiti istinskoj meditaciji ili tihoj molitvi.

Međutim, Isusa Krista, budući da su Njegove riječi duhovne dizmenzije, osim što treba prihvatiti, također treba i slijediti.

Jer, Isus Krist je proces ili pravac (put), te "istina, život i put" se treba reflektirati kod svakoga pojedinca koji Njega slijedi. Dakle, za razliku od meditacije, preliminarno glasovne molitve, koju je nemoguće ispravno obavljati, ukoliko pojedinac se nije odrekao svijeta, povukao u svoju sobicu, smirio um da bi se mogao skoncentrisati na glasove srca, prvenstveno toplo srce, jer pojedinac u toku meditacije ne sluša materijalnu poruku, već duhovnu koja je u njegovom srcu, Isus Krist nas uči da izlazimo iz svih učahurenja i idemo u svijet, da bi naučili voliti.

Samo na izgled se čini da između učenja Isusa Krista i prave duhovnosti koja se prakticira na istoku ima razlike, međutim, razlike uopće nema, već imaju dva prisupa koja se koriste na ovom duhovnom putu, da bi pojedinac došao do konačnog cilja, a to je da bi se povezao sa Stvoriteljem (Ocem/Allahom/OM) na razini svoga srca.

Deduktivni pristup

Dakle, sve se vrti oko ove izjave: "istina, život i put"; te je ova izjava, osim što je duhovne kvalitete, ključ za razumijevanje svih odnosa koje nas prate u našem individualnom duhovnom razvoju.

Deduktivni pristup zahtijeva da se krene od prve stepenice na tom putu, a to je "Istina". Istina je glavni i ključni faktor kada se koristi deduktivni pristup, jer bez istine čovjek je jednostavno paraliziran, budući da nema orijentir ili pravac kuda bi krenuo, ukoliko predhodno ne upozna istinu.

Istina se može spoznati na dva načina: mentalno i duhovno. .

Mentalno spoznavanje istine obično ide kroz proučavanje objava, razumijevanje nekih zamršenih duhovnih pitanja, te generalno kroz sve bolje shvatanje "Riječi" koja je duhovne kvalitete. Što pojedinac sve više mentalno i intelektualno napreduje, to mu se istina sve više otvara, da bi u poodmakloj fazi je dosta dobro poznavao na intelektualnom nivou. Duhovno spoznavanje istine ide kroz meditaciju (tihu molitvu) ili mantranje (glasovnu molitvu), gdje pojedinac istinu spoznaje unutar svoga srca, te što više napreduje u meditaciji ili mantri, to mu se istina sve više otkriva na duhovnom nivou. Obično se kombiniraju obadva pristupa, mentalni i duhovni, ali ima pojedinaca koji jednostavno pola života ili cijeli provedu u meditaciji (tihoj molitvi), kao i pojedinaca koji istinu spoznaju isključivo na mentalnoj razini.

Kada se istina upozna, bilo na nivou srca, bilo na nivou intelekta, bilo po mogućnosti na obadva nivoa, druga faza je na redu: "Život".

Ova druga faza se reflektira na obadva nivoa: mentalni i duhovni. Na mentalnom nivou pojedinac počinje sve više razmišljati na duhovan način, te "Riječ" koju je u početku tumačio isključivo na mentalnom i materijalnom nivou, sada uviđa njenu duhovnu pozadinu, a duhovna faza se ogleda tako što stare navike koje su bile obično materijalne kvalitete mjenja sa duhovnim vrijednostima. U ovoj fazi kod čovjeka "Riječ" postaje polako život, te se kod pojedinaca sve više primjećuju duhovni maniri, a to su obično: pravičnost, poštenje, smirenost, smanjena zainteresiranost za materijalna zbivanja, i jedan veći intezitet ljubavi u ljudskom srcu, ili što bi se reklo drugim riječima, čovjek postaje sve više "kristolik".                                Duhovnjaci koji provode vrijeme u meditacijima, a koji ispravno rade meditaciju, automatski i nesvjesno se mjenjaju u: ljubav, pravičnost, poštenje, smirenost, razumijevanje zamršenih duhovnih pitanja, itd, jer im odgovori dolaze na nivou srca.

Priznanje Isusa Krista

Kada pojedinac prve dvije faze, a to su: istina i život, objedini u sebi, iako je ovo proces koji ponekad uzima jako dugo vremena, te budući da je u velikoj mjeri postao "kristolik", ostala je završna faza, a to je da se prizna Isus Krist i izađe na živi put. Dakle, imaju dvije vrste priznaja Isusa Krista, jedno je formalno ili svjetovno, a drugo je duhovno ili praktično. Sve do ovoga momenta dok se ne izađe na živi put, i ne prizna srcem (duhovno) Isus Krist, priznanje je formalno ili svjetovno. Jako je malo pojedinaca koj su duhovno priznali Isusa Krista, pa prema tome jako je malo pojedinaca koji su izašli na živi put. Živi put znači da se pojedinac odriče kompletno svijeta, svih veza i odnosa koje u njemu je imao, predaje isključivo Božijoj volji, te nesebična ljubav prema bližnjima. U ovoj fazi čovjek ne svjedoči više formalno i materijalno za Isusa Krista, već praktično ili duhovno, budući da se : istina, život, put ; ogleda u njegovome biću. U stvari, da budem precizniji, oni pojedinci na kojima se očitva istina, prepoznaje život i vidi put, su pojedinci koji priznaju duhovno Krista, jer svojim primjerom svjedoče za Njega. Ovakvih pojedinaca je jako malo, ali ne samo danas, već generalno kroz stoljeća, budući da su svi, manje ili više, na deduktivnom pristupu, odnosno, na formalnom ili svjetovnom priznanju.

Induktivni pristup

Za razliku od deduktivnog pristupa u kojem "Riječ" koja je duhovne pozadine i počinje sa: "istina, život, put", u induktivnom se mjenja naopačke i počinje sa: "put, život, istina". Dakle, induktivni pristup zahtijeva da se od zadnje stepenice krene, da bi se završno došlo do istine, dok u deduktivnom je obratno. Induktivni pristup, dakle zahtijeva, da se odmah krene za "Riječju" i izađe na put, prije života i istine. Budući da je jako malo ljudi generalno koji imaju induktivni pristup, jer induktivni pristup zahtijeva nepokolebljivu vjeru u pisanu "Riječ" (Objavu), ili u utjelovljenu "Riječ" (Krist), nemam adekvatnih primjera koje mogu ponuditi, ali ću spomenuti prve učenike ili apostole.

Priznanje

U induktivnom prispupu pojedinac priznaje "Riječ", bilo pisanu - bilo utjelovljenu, te izlazi direkno odmah na put, odriče se svih svjetovnih preokupacija, veza i konekcija, te se predaje kompletno ovoj "Riječi", kao što su se apostoli predali utjelovljenoj "Riječi" (Kristu). U ovoj fazi je ovo svjetovno priznanje, jer apostolima nedostaje još život i istna, te Krista priznaju formalno.

Budući da slijede "Riječ", ova "Riječ" im polako postaje život, te se u poodmakloj fazi transformišu u život, odnosno postaju "kristoliki". Smirenost, veći intezitet ljubavi, skrušenost i poniznost, sve bolje razumijevanje duhovnih pitanja i odnosa, itd., apostole krasi.

Zadnja i završna faza je "Istina", da je Krist istina, te je apostoli priznaju i ovo je duhovno priznanje. Dakle, u završnoj  fazi se kod apostola očitava: "put, život i istina", te "Riječ" primjerom priznavaju, budući da su se potpuno transformirali u ovu "Riječ".

...  nitko ne dolazi k Ocu, osim po (kroz) mene!

"Riječ je duhovna dimenzija

Dakle, "Riječ" je uvijek duhovne dimenzije i nema ništa sa ovosvjetovnim. "Riječ" počinju tek polako shvatati oni koji poznaju "Istinu", a prije toga se pretvaraju u "život". Sve do toga momenta, ljudi je tumače na gotovo čisto svjetovan način, te se radi ne razumijevanje duhovne dimenzije stvaraju različite denominacije u svim "Objavama". Isus Krist je "Riječ";- koja je postala tijelom, te se ova "Riječ" mora očitvati kod svakoga pojedinca, koji duhovno priznaje "Riječ". Imaju samo dva načina pristupanja ovoj "Riječi", jedan je deduktivni, a drugi induktivni. Ima, također, samo jedna religija, a to je povezivanje sa samim izvorom stvaranja. Imaju dva načina da se pojedinac poveže sa izvorom stvaranja. jedno je srce, a drugo je Krist (Istina). Oni koji deduktivno priznaju Krista, nisu kršćani, jer Otac/Allah/Om nije kršćanin, već ljubav. Oni koji induktivno priznaju Krista, nisu također kršćani, već Njegove ovčice ili sljedbenici, jer Krist nije kršćanin, već "put, život i istina".

U preliminarnoj fazi postoje samo "krostoliki", a to su svi oni pojedinci, bez obzira koja je "Objava" u pitanju, na kojima se polako očitava: istina, život i put". Krist se treba duhovno priznati, a ne svjetovno ili formalno, kršćanin se ne treba postati, već kristolik, "Objave" se sve trebaju priznati, jer imamo samo jednog Oca/Boga, religija se jedna treba slijediti, a to je srce i njegova konekcija sa izvorom stvaranja.

Faze u realizaciji cilja

Budući da je cilj i poenta da se postane "kristolik", a potom poveže sa samim izvorom stvaranja, postoji nekoliko faza koje vode tome cilju, te svi ljudi na ovome svijetu su u nekoj od tih faza, nekada može biti čak i nekoliko faza zastupljeno kod pojedinca, a ponekad niti jedna, odnosno, da pojedinac na svim frontovima još uvijek vodi bitku.

1.Karma joga/ Odricanje od svijetovnog (put)

U Indiji sve puno kompliciraju, jer je Indija postala pozornica raznih medijatora koji se pretstavljaju kao veliki učitelji, napravili su cijelu filozofiju od duhovnosti, međutim, istinska duhovnost je praksa i primjer, a ne neka suhoparna filozofija i traćenje vremena. To ne znači da nema istinskih učitelja, ali ljude uvijek više interesiraju gluposti i polovične istine, zato stalno pronalaze kvazi majstore koji drže visoko svoj ego, jer uvijek je tako, kada netko pati od povišenog ega, onda ostali moraju biti na dnu i do kraja zbunjeni, jer kakav bi to bio učitelj i plagijator istine, kada bi ti i ja mogli sve jako brzo shvatiti i u nekoliko dana se popeti na njegovu poziciju. Ista situacija je i na zapadu, ista situacija se stvara u svim vjerničkim grupacijama, ne razjašnjavaju se svi međuodnosi, ne poznaje se istina, te se "Riječ" tumači na svijetovni način, što finalno donosi svojatanje "Riječi" i iskrivljenje njenog značenja.

Razlike između duhovnosti i Isusa Krista nema, jer je jedan put i jedan je Bog, ali postoje dva pristupa Bogu, jedan je deduktivni, a drugi induktivni koji jako malo ljudi slijedi.  Prva stepenica u induktivnom pristupu  u početnoj fazi da bi se postao "kristolik" je u odricanju ili smanjenju interesovanja za materijalno ili svjetovno, budući da se ne može na dvije stolice sjediti, tražiti "Kraljevstvo" koje je duhovne dimenzije, a ljubiti ovosvjetovno i materijalno.

Odricanje od svijetovnog se dešava na na dva niova: fizičko i mentalno.

Materijalno odricanje se očitava kod pojedinca kada je smanjenih interesa za fizičke stvari i predmete, pa do poodmakle faze kada gubi potuno interesovanje za materijalnu preokupaciju bilo koje vrste. Na koji će se način pojedinac odricati svijeta, to nije toliko bitno, već svatko može izabrati način koji mu najviše godi. Netko odlazi u šumu, celibat, samostan ili neku drugu vrstu osame, kao što je naprimjer sobica, a netko se jednostavno odriče u svome srcu, iako je i dalje u materijalnom okruženju. Za one pojedince koji imaju problema u odricanju od materijalno-svjetovnih veza i interesovanja, preporučava se neka vrsta osame ili izolazije, da bi pojedinac vremenom izgubio interesovanje za fizičke predmete, a u poodmakloj fazi općenito za bilo koju vrstu materijalnih preokupacija.

Mentalno odricanje je već malo teže ostvariti, iako nije lagano niti na fizičkom nivou, ali mentalno odricanje znači da se pojedinac mjenja u svojoj osnovi, a to znači sve ono što mu je bilo drago nema više uticaja na njega. Mentalno odricanje se može učiniti jedino na nivou uma, jer mnoge navike i potrebe su nam duboko u podsvijesti usađene. Osim toga, poenta mentalnog odricanja je da misli držimo pod kontrolom, jer misli su zaćetak ljudskoga djelovanja. Kad se misao pojavi u umu, ukoliko se čovjek indentificira za ovom mišlju, nastaje akcija i djelovanje. Osim toga, sve dok misli se pojavljuju konstantno u umu, pojedinac se ne može ispravno posvetiti meditaciji ili tihoj molitvi, budući da umjesto osluškuju svoje srce, um mu je uznemiren i odvlači mu pažnju.

Neki duhovnjaci su svjesni ovoga problema koji um donosi i misli koje se stalno ciklično izmjenjuju u njemu, te pokušvaju raznim vježbama da smire svoj um. Postoje razne tehnike kod smirivanja uma, kao što je np.; držanje striktne pozornosti na vrh nosa ili na neku točku na zidu, te konstantnim i upornim vježbama usmjeravanja pozornosti na određenu točku, da bi se um smirio, odnosno, da fokus pozornosti skrenu sa  konstantnih misli koji se pojavljuju u umu. Smirivanje uma se može činiti i kod zatvorenih očiju, kada pojedinac mentalno zamisli jednu točku i drži striktno pozornost na nju. Međutim, mnogi duhovnjaci ne zanju razliku između meditacije i mentalne vježbe, jer meditacija znači jedino, isključivo i eksplicitno slušanje nježnog glasa u svome srcu, dok mentalna vježba znači smirivanje uma, u konstantnim pokušajima da se skrene pozornost sa misli, da bi se vremenom smirenog uma moglo ući u istinsku meditaciju.

Ostali vjernici koji dolaze sa zapade ne koriste ove tehnike, ali znaju za tihu molitvu koja se vrši unutar srca, i znaju za glasovnu molitvu i držanje striktno pozornosti na svaku izgovorenu riječ prilikom molitve, da bi se vremenom um smirio i da bi mogli preći na tihu molitvu. Nije bitno koja ili kakva tehnika se koristi, već je bitno da se pojedinac odriče svijeta, te svatko može izabrati način koji njemu najviše odgovara, ukoliko određeni način mu pruža maksimalne rezultate, i ukoliko pojedinac zna svrhu, namjenu i cilj koji stoji iza ovakvih pokušaja.

Dakle, prva faza ili etapa u realizaciji cilja je odricanje od svijeta na fizičkom i mentalnom planu, da li se koristi mentalna vježba ili glasovna molitva je sasvim nebitno, već je bitno da dođe do odricanja unutar srca, i oni pojedinci koji uspiju da prekinu ovu vezu sa svjetovnim, postaju majstori karma joge, bez obzira da li su duhovnjaci ili vjernici sa zapada. Majstor karma joge nije neka duhovna titula ili dezertacija, već proces ili put u povratku Bogu, te svi oni koji su majstorirali karma jogu imaju smiren um na mentalnom nivou, te se odriču svijeta na fizičkom nivou.

2.Hatha joga/ Istinoljubivost, čednost, poštenje, nevezanost, itd. (život)

Kada jedan pratkikant u slijeđenju precesa povratka Bogu dođe do druge stepenice, a do druge stepenice se ne može stići ukoliko se prva nije preskočila, dolazi na hatha jogu, jer cilj svake joge nije da bi se postalo duhovni učitelj, medijator ili neka uvažena osoba, već da bi se zabludnjela duša vratila Ocu, na nivou hatha joge praktikan uvježbava nevezanost za ovaj svijet, što mu u velikoj mjeri nije sada toliko teško, budući da je već majstorirao karma jogu, odnosno, odrekao se velikim dijelom ili  kompletno ovoga svijeta. U Bibliji je ovaj proces objašnjava kroz 10 Božijih zapovjedi u kojima Otac traži da ne bludničimo, već da smo čedni, da ne poželimo ništa od drugoga, već da smo nevezani,  da ne krademo već da smo pošteni, da ne lažemo, već da smo istinoljubljivi, itd. Dakle, jedan formalni kršćanin ne mora znati ništa o hatha jogi, ali ukoliko želi da bude istinski vjernik i slijedi "Put" u povratku Bogu, on će pokušavati da ispuni Božije zapovjedi, kao i što će jedan duhovnjak koji je iskreni praktikant pokušavati doći do nivo da je totalno nevezan za bilo što, odnosno, uvježbavati će se u pokušajima da ispuniti Božije zapovjedi.

Razlika između karma joge i hatha joge je u odricanju i nevezanosti, jer odricanje donosi umno i fizičko smirenje za svjetovne preokupacije, dok nevezanost donosi skrušenost i poniznost, te istinsku radost i zadovoljstvo unutar srca.

Problem je u tome što mnogi duhovnjaci ne znaju glavni cilj hatha joge i zašto je ona namjenjana, već umjesto toga pokušavaju raznim tehnikama disanja da poprave svoje fizičko stanje, osnaže tijelo i poprave mentalno raspoloženje, dok neki prakticiraju hatha jogu da bi osnažili volju i ojačali svoj intelekt. Budući da ne razumiju da je hatha joga namjenjena za duhovno uzdisanje i ona je naredna stepenica u tom procesu, oni ovu vrstu joge koriste praktično za materijale ili svjetovne aspiracije, ali samo malo na perfidniji ili prekriveniji način.

Istinski praktikanti hatha joge, kojih je jako malo u svijetu, pokušavaju da dođu do stanja nevezanosti za ovaj svijet, jer samo onda kada je čovjek nevezan za svijetovno, može istinski biti skrušen i ponizan, odnosno, može do kraja ispuniti Božije zapovjedi.

Grijeh se može počiniti na tri načina: mišlju, riječju i djelom.

Praktikanti karma joge se uglavnom uvježbavaju da kroz odricanje od svijetovnog preventiraju grijeh kroz riječ i djelo, a budući da rade sa mentalnim vježbama u smirivanju uma, poneki uspjevaju da um drže pod kontrolom, pa samim tim i mislima da ne dozvole da griješe, dok praktikanti hatha joge se uvježbavaju da su kompletno nevezani za bilo što ovosvjetovno, tako da im se misli, djela ili riječi koje govore produhovljavaju, odnosno, budući da postaju skrušeni i ponizni, riječi koje govore, djela koja čine i misli koje im se u umu pojavljuju su skrušena i ponizna.

Kada je osoba skrušena do kraja i ponizna do kraja, ona ne može grijeh napraviti, bez obzira da li je to misao, riječ ili dijelo, budući da je skrušenost i poniznost odlika onih koji su nevezani za ovaj svijet. Problem je u tome da mnogi nisu do kraja skrušeni i ponizni, iako imaju jednu manju ili veću dozu skrušenosti i poniznosti u sebi, pa samim tim nisu ni majstorirali hatha jogu, ali ukoliko znaju njenu namjenu, na dobrom su putu.

Osim svega ovoga, istinsku skrušenost i poniznost može donjeti jedino nevezanot za ovaj svijet, jer iako su neki ljudi malo ili više skromniji od drugih, to ne znači da su nevezani. Skromnost znači da čovjeku treba manje stvari da bi normalno funkcionirao u određenim prilikama, dok nevezanost znači da bez obzira koliko netko imao u određenom momentu, bilo to puno ili skroz malo, uvijek je skrušen i ponizan do kraja, jer nije vezan za ništa.

Ima dosta vjernika iz kršćanskog svijeta koje su crkve proglasili svetima, ali koji su bili skrušeni, ponizni, nevezani ovim svijetom, odnosno, majstori hatha joge, jer kao što sam već objasnio, duhovnost znači put koji otvaramo u našem srcu koji nas približava Ocu, a ne neka suhoparna disciplina koja nas čini eventualno nekim majstorima. Druga je stvar što ego kod ljudi proradi, pa onda oni misle da su posebno nadareni, te umjesto da pokažu istinsku skrušenost i nevezanost za ovaj svijet, oni uživaju da ih drugi hvale i klanjaju im se. Iz ovoga razloga istinski duhovni učitelji nisu primječeni, jer istinski učitelj je skroz povučen i do kraja skrušen, dok ljudi uvijek više vole one koji su u centru bilo koje pažnje, jer im ulijevaju veće povjerenje. To je klasičan materijalističko-sotonski svijet, jer ovaj svijet pati od titula i priznanja, dok Otac traži skrušene do kraja i ponizne, ili drugim riječima, nevezane za ovaj svijet i njegove uticaje.

Dakle, kada jedan duhovnjak ili vjernik dođe u tu fazu da je pobijedio svijet, postaje nevezan kompletno za njega, a čim je nevezan, onda znači da je automatski pošten i pravedan, jer nema ništa na ovome svijetu što bi ga moglo privuči, te mu na taj način moglo naštetiti njegovoj pravičnosti.

To automatski implicira slijedeći zaključak, da nitko, ali ponavljam opet nitko, ne može biti pravičan, tko nije majstorirao hatha jogu, prije toga karma jogu, ili tko ne izvršava volju Oca, ukoliko govorimo kršćanskom terminologijom, razlika je samo u tome što ljudi u Indiju rade na duhovnosti, a ne znaju da tako, u stvari, slijede volju Očevu, jer oni misle da izgrađuju tako sebe sve više, dok Očev plan nije da ih duhovno izgradi da bi postaki neki majsori, već da ih vrati Sebi, dok vjernici poštivajući Božije zapovijedi i kloneći se od grijeha izvršavaju Božiju volju, dok izvršavanje Božije volje znači put povratka prema Ocu.

Svatko može izabrati najbolji način kako njemu odgovara, da bi doveo svoju nevezanost do vrhunca, postao skroman i ponizan do kraja, te samim tim majstorirao hatha jogu.

3.Jnana joga/ Istina, znanje mudrost (Istina)

Ljudi nisu svi isti, te ne mogu krenuti od prve stepenice da bi stigli do posljednje, već većina svijeta više voli da poznaje prvo svu suštinu, da bi onda mogala izaći na živi put. Na žalost, dosta svijeta je u toliko lošem intelektualno-duhovnom stanju, čak i obične duhovne istine ne mogu da razumiju, te se zato u duhovnosti potencira da se prvo krene od karma joge, jer dosta ljudi je još uvijek toliko vezana ovim svijetom i svim odnosima koji vladaju u njemu, da jednostavno njihov um nije uopće smiren, a kada um nije smiren, osoba teško može razumjeti i naći vremena za duhovnost. Ista situacija je na zapadu, umjesto da se ljudi odriču sve više svijeta, da bi duhovno mogli napredovati, oni još više ljube svijet, pa samim tim duhovno je za njih nešto nestvarno i nejasno.

Oni koji lošije razumiju istinu, moraju se više odricati ovoga svijeta da bi im se inteligencija polako povećavala, jer su suviše opterečeni materijalnim dešavanjima, a materijalne stvari direktno utiču na duhovnost. U indiji je ista stvar, ljudi su opterečeni problemima, suviše su u materijalnim sverama, te im se onda preporučava, ili čak i sami idu na karma jogu, kao prvu stepenicu, jer im ona najbolje leži. U kršćanskom svijetu je ista stvar, oni koji su dosta opterečeni sa materijalnim preokupacijama moraju prvo smirivati svoj um i početi  se odricati ovoga svijeta, da bi mogli postati propusni za istinom.  U svakome slučaju, kada apirant majstorira karma jogu, zatim kroz hatha jogu postigne totalnu nevezanost za ovaj svijet, istina mu se automatski počne otvarati, jer ovakav pojedinac nema više materijalnih preokupacija, budući da se odrekao ovoga svijeta i doveo nevezanost do vrhunca.

Istina se otvara na dva načina: mentalno i duhovno (srčano).

Kao što sam već objašnjavao o kontempalaciji sa kojom se materijalne misli zamjenjuju duhovnim, jer čovjek praktično ne može živjeti bez nekih misli, iako se karma jogom ili mentalnim vježbama mogu staviti pod kontrolu, ali čovjek je misaono biće, te su mentalne vježbe samo preliminarno rješenje, dok je poenta i cilj da se misli produhove, a ne da čovjek prestane da misli. Oni koji majstoriraju jnana jogu na mentalnom nivou, produhovljavaju svoje misli, te postaju jogiji ili mudraci. Jogiji ili mudraci su oni, koji razmišljaju duhovno, te su materijalne misli zamjenili duhovnima, iako još uvijek žive u ovome svijetu.

Razlika između istinoljubivosti i mudrosti je velika, jer istinoljubiv čovjek pravi razliku između dobroga i lošega, dok mudar čovjek razmišlja duhovno, odnosno, poznaje pozadinu, smisao i suštinu svih zbivanja koje se dešavaju u materijalnim sverama, budući da u svemu ima povratna sprega po sistemu akcije i reakcije, odnosno, kako siješ, tako ćeš i žnjeti. 

Jako je malo pojedinaca koji su majstorirali jnana jogu, bez obzira da li su oni na istoku ili zapadu, obično se pojavljuju cirkusanti koji pokušavaju da zadive ljude nekim kitnjastim riječima, dok ih ostali nazivaju jogijima ili mudracima.

Istinski jogiji ili mudraci, uglavnom žive u samoći na nekim udaljenim i izoliranim mjestima, budući da nisu zainteresirani za ovozemaljska dešavanja, niti više razmišljaju na materijalan način.

Duhovno (srčano) otvaranje istine se dešava prilikom meditacije na nivou srca, međutim, jogi mora znati i razumjeti jezik srca, budući da je ovo duhovna aktivnost u kojoj se osluškuje nježan glas koji dolazi od samog izvora stvaranja (Boga).

Dakle, cilj i svrha jnana joge, kao i bilo koje druge joge, nije u tome da bi se postalo neki uvaženi učitelj ili poznati jogi, već da bi pojedinac produhovio svoje postojanje, napravio još jedan korak bliže Ocu, te materijalne misli zamijenio sa duhovnima.

Vjernici koji dolaze iz drugih objava također produhovljavaju svoje postojanje, tako što razumiju "Riječ" sve više, dozvoljavaju "Svetom Duhu" da ih ispunjava sve više, te u poodmakloj fazi, ukoliko počnu duhovno razmišljati, postaju majstori jnana joge.

4.Bakti joga/ samopožrtvovana ljubav (Isus Krist)

Dakle, cilj svih ovih tehnika ili joga je bio, da se finalno izađe na bakti, ili drugim riječima, da se pojedinac nauči voliti, budući da je ljubav duhovna dimenzija i nema ništa sa ovosvjetovnim. Ljubav koja se pojavljuje u svijetu nije čista ljubav, prema tome, nije ni duhovne kvalitete, budući da ljubav koja se pojavljuje u svijetu je zaprljana, manje ili više: interesima, požudama, sebičnošću, kompromisima, kao i nijansama posjedovanja, dok čista ljubav je samopožrtvovana, a to znači da ne misli na sebe, već na dobrobit drugoga.

Tehnike koje se koriste u realizaciji ovoga cilja, te dolaska do finalne stepenice koja se zove bakti joga, Isus Krist ili samopožrtvovana ljubav, ili drugim riječima, da bi čovjek umro za sebe, koriste se iz razloga duhovnoga napretka, jer čovjek ne može voliti istinski i nježno, dok nije prvenstveno pobijedio svijet, dosegao nevezanost do vrhunca, materijalne misli zamijenio duhovnima. Ne može iz toga razloga, budući da tko nije pobijedio svijet, nije barem do kraja, spoljašni uticaji uvijek mogu na njega djelovati, budući da nije postao totalno nevezan, ne sudi pravedno i istinito, a ukoliko nije produhovio misli, razmišlja materijalno i ne razumije "Riječ".

Dakle, bakti joga nije neka duhovna dezertacija ili uvažena pozicija, već je namjenjena onima koji žele ljubav da podijele sa drugima. Za razliku od svih pomenutih joga, kao što su: karma joga, hatha joga i jnana joga, u kojima pojedinci rade na svome duhovnome napretku, te samim tim misle prvenstveno na sebe i svoj duhovni razvoj, jedino oni koji prakticiraju bakti jogu prestaju da misle na sebe i svoj napredak, već umjesto toga misle na druge, odnosno, žele da samopožrtvovano ljube.

Postoje dvije vrste praktikanata (sljedbenika) bakti joge ili Isusa Krista početnici (učenici) i napredni (vodiči).

Početnici su oni koji su došli u fazu da shvataju važnost oslobađanja od ega (umiranja za sebe), te pokušavaju uz meditaciju (tihu molitvu), mantranje (glasovnu molitvu), kontemplaciju (duhovno razmišljanje) da pobijede svijet, dovedu nevezanost do vrhunca, te u poodmakloj fazi da postanu istinski mudri, da bi mogli izaći iz okvira svoje sobice (srca) na ulice i davati nesebičnu ljubav. Dakle, u ovoj fazi, ovi pojedinci još uvijek nisu umrli za sebe, budući da još uvijek vode bitku sa svijetom, ali shvataju važnost i značaj ljubavi, te su na pravome putu.

Vodiči (transcedentisti) su oni koji transmisiraju veću količinu ljubavi, te su postali prazne posude u kojima se "Duh" nastanio, te u ovisnosti koliko "Duh" u njima prebiva, toliko su savršeni i nepogriješivi. Kako ima različitih učenika, tako ima i različitih vodiča, budući da neki učenici brže napreduju, dok neki vodići više ljube, odnosno, transmitiraju veće količine ljubavi iz svoga srca. Dakle, ni vodiči nisu svi isti, jer, iako neki transmitiraju veću količinu ljubavi iz svoga srca, koja naravno dolazi sa duhovnih dimenzija, te su možda pobijedili svijet, manje ili više, ali mnogi nisu pobijedili sebe još uvijek, budući da ima još uvijek neki preostali komadić ega u njihovim srcima.

I na kraju krajeva, jako je malo onih koji su došli u fazu totalnog savršenstva, te su sa tim činom postali oslobođeni ili djeca, međutim, kada je pojedinac do kraja skrušen i ponizan, po mogućnosti najmanji od najmanjih, ovi repovi koji su ostali u čovjeku, a zahvaljujući Božijoj milosti, postaju otklonjeni, te pojedinac, po prvi puta, poslije svih putešvesija koje je prošao, postaje istinski duhovno slobodan.

Oslobođenje/Djeteštvo/Realizacija cilja                                                                                                                                                 

Kratak rezime

Kao što je u kršćanskom svijetu bolje poznato "spasenje" kroz Isusa Krista, iako ga mnogi pogrešno doživljavaju, te misle da su spašeni, tako je kroz duhovnost koja dolazi sa istoka bolje poznato stanje oslobođenja, iako ga i oni pogrešno doživljavaju, pa su mnogi lažno ubijeđeni da su oslobođeni.

Kao što sam već objasnio, imaju dva pravca ili pristupa u ralizaciji ovoga cilja: induktivni i deduktivni.

Indultivni pravac zahtijeva nepokolebljivu vjeru u pisani ili živu "Riječ", te izlazak na živi put, dok deduktivni zahtijeva poznavanje savršeno istine, da bi se finalno moglo izaći na živi put.

U svakome slučaju, i bez obzira koji se pristup koristio, oslobođenje se može postići na dva načina i obadva su kroz Isusa Krista:

1.Srce      2.Istina

Kada pojedinac ide srcem da bi došao do realizacije cilja, pojedinac mora naučiti razumjeti tihe i nježne glasove srca, budući da su ovi glasovi duhovne kvalitete, te se ne mogu čuti dok se prethodno svi drugi zvukovi ne anuliraju, pa čak i oni koji se pojavljuju u mislima. Za srce je presudna i esencijalna meditacija ili tiha molitva, te potpuna odvojenost od svijeta, da bi pojedinac unutar svoje sobice mogao se povezivati sa izvorom stvaranja, a samim tim u poodmakloj fazi mogao poruku (istinu) dobijati preko srca.

Kada pojedinac, sa druge strane, ide istinom, isto kao i kod meditacije ili tihe molitve mora postati poput prazne posude, da bi mu se istina počela pojavljivati na mentalnoj razini, te da bi je intelekt razumio. Kao što kod srca pojedinac mora razumjeti njegov duhovni jezik i nježnu poruku koja dolazi unutar ljudskoga bića, tako kod istine pojedinac mora početi duhovno razmišljati, da bi razumio poruku koja mu se pojavljuje u intelektu. 

Razlika je samo u onima koji odmah krenu za Kristom, a takvih je malo, jer oni, a budući da žele da ga slijede i nesebično ljube, već postaju prazne posude u kojima se "Duh" naseljava, te ovaj isti "Duh" koji je u ljudskom srcu razbistrava misli i daje otvoreno srce koje može razumjeti njegove glasove. Ovo se zove induktivni pristup Kristu, budući da svetost "Njegovog Imena" i snaga "Svetog Duha" čovjeka potpuno transformiše u ljubav. Međutim, zahtijeva potpuno predaju i izlazak na živi put.

Svi ostali pojedinci, bez obzira odakle dolaze, na deduktivnom su pristupu, te uopće nije bitna koja je objava u pitanju, a deduktivni pristup znači da pojedinac kroz razne tehnike ili joge samostalno pokušava da pobijedi svijet, postane nevezan kompletno, počne duhovno razmišljati, te finalno izađe na bakti ili put Isusa Krista".

Svijetovno i duhovno prizanje Krista                                                                                                                                                                   

Kratak rezime

Svjetovno priznanje nudi spasenje, duhovno oslobođenje!

Svjetovno priznanje zahtijeva duboku vjeru u pisanu ili utjelovljenu "Riječ", te istinsko pokajanje. Naime, mnogi ljudi misle da su spašeni, budući da priznaju Isusa Krista i postaju formalni kršćani, dok u njihovim srcima nema istinske ili duboke vjere, pa samim tim niti iskrenog pokajanja. Svi ljudi na ovome svijetu, osim eventualno rijetkih pojedinaca, opterećeni su prvobitnim, a potom i potvrđenim grijehom, osim toga, u vlasništvu su Sotone, jer su njega izabrali za gospodara. Kada se Isus Krist prihvata srcem, a ne samo formalno, čovjek se mora istinski u dubini svoje duše pokajati, i tek tada ga "Jagnjetova Krv" može oprati. Pokajanje znači da srce se najiskrenije pokaje, te da najnježnije zadrhti, jer Otac, Allah ili Om sluša i prati samo ovo ljudsko srce, te se Njega ne može prevariti.

Pokajanje može postati prouzročeno iz dva razloga: vjera ili traume (životne turbulencije).

Kod proučavanje pisane "Riječi", te kako pojedinac sve više razumije poentu duhovnog značenja, istinske vrijednosti Isusa Krista, čovjeku se u početnoj fazi sve više podiže vjera, prelaznoj fazi skrušenost, dok u završnoj krotkost ili poniznost, te ova krotkost prouzročuje istisnko pokajanje. Krotkost znači da je pojedinac postao toliko ponizan, da sve druge smatra ravnim sebi, odnosno, ne pravi razliku niti po vjerskoj, nacionalnoj, intelektualnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Sve dok pojedinac na svu našu braću i seste ne gleda jednakim očima, pojedinac ne može istinski postati krotak, pa samim tim niti se pokajati, budući da još uvijek ima lažno uvjerenje da je on ili neka grupacija (denominacija) koju predstavlja bolja, više respektirana, cjenjena, ili jednostavno duhovno naprednija od sviju ostalih. Istinsko pokajanje znači da ljudsko srce zaplače (zadrhti), a to se ne može desiti dok neko pati od lažnog osjećaja vrijednosti.

Životne turbulencije su najčešća zaslužne za istinsko pokajanje, osim ukoliko čovjek nije baš toliko otporničkog duha, jer raznorazne životne traume kroz koje čovjek prolazi, kao što su recimo: smrt voljene osobe, bolest, razni pehovi i problemi, nepravda, materijalni problemi, poroci, itd. čine, da čovjeka vremenom sve više slama, te onaj otpornički duh i negativni stav prema turbulencijama se polako počne mijenjati u toleranciju i prihvatanje "Božije" volje, prelaznoj fazi u skrušenost, jer čovjek shvata da nije jači od života, a zvršnoj u krotkost, te se prepušta do kraja "Božijoj" volji. Sve traume i životne turbulencije su direktno zaslužne da se čovjek mjenja, te su dar "Božiji", budući da u velikoj večini mogu prouzročiti spasenje, a ukoliko i ne, duša se kroz patnju čisti ili okajava, te je grijeh manje najeda.

Duhovno priznanje znači da se pojedinac transformirao u živu "Riječ", te je postao: "istina, život i put", te onu skrušenost koja krasi spašene, zamijenio je istinskom poniznošću, a to znači da više ne gleda na svoju braću i sestre jednakim očima, već ih gleda čak i iznad sebe, odnosno, na sve ljude gleda kao puno većim od sebe, a to znači da postaje najmanji od najmanjih.

Dakle, oslobođena osoba se prepoznaje po životu (putu) i do kraja poniznosti, dok spašena po skrušenosti ili krotkosti, te po pokajanju.

Prvobitni grijeh                                                                                                                                                                                                 

Iskupljenje

Budući da se priznanje Isusa Krista u večini slučajeva pogrešno doživljava, jer ljudi misle da se Krst nalazi samo u Bibliji, da se eventualno treba preči na kršćanstvo, ili eventalno da je Krist osoba koja priznaje ili predvodi samo jednu grupu ljudi, vjernici također ne mogu razumjeti u velikoj većini niti iskupljenje, budući da ljudi računaju ukoliko su formalni kršćani, vjeruju samo u Bibliju ili formalno priznaju Krista, da su po automatizmu iskupljeni.

Kao što sam već objasnio, Isus Krist je "put" u povratku našem Ocu, te je On vrata ili kapija kroz koju svatko mora proći. Kada se radi nešto formalno i kada u čovjeku nema duboke vjere, takav pojedinac podbacuje na svim frontovima, te uopće nije bitno kroz koju objavu dolazi, budući da mu nedostaje živa vjera da bi mogao proći kroz vrata koja se zovu Krist.

Osim toga, svjetovno priznanje ne znači mnogo, ukoliko se čovjek najiskrenije ne pokaje, uvježbava da postane "kristolik", a u završnoj fazi postaje do kraja ponizan.

Spasenje ovisi od duboke vjere i pokajanja, oslobođenje od predavanja Ocu/Bogu/Allahu i do kraja poniznosti, a iskupljenje ovisi od "zahvalnosti".

Naime, obično se dešava da je osoba prvo spašena, iako je ovakvih pojedinaca jako malo u svijetu, iz spašenih prelaze u oslobođene, što je pravi raritet da se desi, mada nije pravilo, jer se nekada može desiti da je osoba oslobođena, ali da se nije pokajala, pa samim tim nije niti iskupljena. Sa druge strane, ukoliko je osoba spašena, ali nije oslobođena, također nema iskupljenja od prvobitnog grijeha.

Spasenje je namjenjeno za sve one pojedince koji nisu uspjeli ostvariti misju na zemlji, te je za spasenje direktno zaslužna Božja milost, da ovakvi pojedinci nebi morali ponavljati cijeli ciklični krug kroz novo spasenje na "Novoj Zemlji", te naša djela nisu prouzročila naše spasenje, već naše pokajanje i "Jagnjetova Krv" koja je prolivena za sve ljude.

Oslobođeni su oni koji su završili misiju na zemlji, te ne odlaze sa spašenima kroz "Sudnji Dan" prilikom formiranja "Nove Zemlje", već se vraćaju direktno kući, kao oslobođeni ili djeca. Ulazak u duhovno nebo ili "Božije Kraljevstvo" može spriječiti jedino iskupljenje, jer ukoliko oslobođeni nisu iskupljeni kroz "Jagnjetovo Krv", moraju čekati u duhovnim sverama, te pokušati priznati Isusa Krista. Iskupljenje ovisi o velikoj "zahvalnosti", te čovjek ne može postati iskupljen od prvobitnog grijeha, ukoliko prvenstveno ne shvati da nisu njegova djela prouzroćila spasenje, niti oslobođenje, već Božija ljubav i milost, budući da je na svijet poslao svoga "Sina", a to znači da je Otac osobno prebivao u Isusu Kristu, što jako malo ljudi razumije ovaj fenomet, mada je kroz "Objavu" BD objašnjen, te se danas pojavljuju pojedinci sa boljim shvatanjem cijele suštine.

Zahvalnost može biti spoljnja (formalna) i unutrašnja (duhovna).

Spoljnja zahvalnost se obično ogleda kod pojedinaca koji nisu još uvijek spašeni, niti oslobođeni, jer ovi pojedinci, uglavnom,  razumiju žrtvu koja je ponuđena za njihov otkup, budući da kroz proučavanje objave i podizanje vjere dolaze na nivo da intelektualno mogu razumjeti svu složenost duhovnih odnosa.

Unutrašnja zahvalnost se pojavljuje kod onih pojedinaca koji su se pokajali, te koji su postali najmanji od najmanjih, budući da oni tek tada na nivou svoga srca razumiju koja je žrtva ponuđena za iskupljenje otpisanih. Kada srce jednom izabere svoj put i isto srce potpiše taj ugovor, niti jedne sile nema na svijetu koja taj ugovor može poništiti, budući da za Oca/Allaha nije validan niti jedan svjetovni dokument. Ugovor se takve vrste u kojeg ga je srce potpisalo može poništiti jedino srcem, a to znači da stari ugovor prestaje biti validan, samo i ukoliko ovo srce poništi stari ugovor, i preda se Ocu/Allahu opet.

Jedini koji se na svijetu mogao pojaviti, također, jedini koji je mogao poništiti ovaj ugovor je Otac u Isusu Kristu, a to znači da se osobno Bog morao spustiti na zemlju, te se vratiti po svoju izgubljenu djecu, jer ukoliko bi bilo tko se pojavio u Njegovo Ime, stari ugovor se nebi mogao poništiti. Budući da je Otac/Allah čisti duh, te nema apsolutno ništa za materijalnim, palim i prolaznim, ovo je značila potpuna pobjeda Sotone, jer što smo dublje u tvrđoj materiji, to smo sve dalje od Oca.

Pobjeda Oca nad Sotonom je još utoliko veća, jer je protivnika potukao na njegovom terenu, i to ne kao bog, već kao jedan od nas. Osim toga, Božija ljubav se još jednom iskazala i manifestirala, da je svemogući Bog, ali radi silne ljubavi prema svima nama, postao čovjekom u Isusu Kristu, te prolazio kušnju, patnje, boli, stradanja, kao i svaki običan čovjek.

Ljubav Božija je sišla na zemlju, i upravo ova ljubav ima duhovni legitimitet i moć da poništi stari ugovor, jer sada ukoliko čovjek cijelim srcem prihvati Krista (Oca u Kristu), srce poništava stari ugovor koji ga veže za Sotonu i koji je neponištiv. Sile tame ovo nisu shvatile, jer su izgubile duhovnu bistrinu, te su odlučile da Krista likvidiraju, misleći da će tako spriječiti iskupljenje. Međutim, Krist nas ne može silom iskupiti, niti poništiti stari ugovor, već jedino "Njegova Krv", budući da je "Božansko Srce" krvarilo za nas sve na križu. Dakle, srce ima jedinu moć da poništi stari ugovor, te je Otac/Allah dokazao da je Njegova ljubav veća od našega grijeha, prema tome, i od staroga ugovora, te zato svatko onaj tko Krista cijelim srcem prihvati, Krist ga može iskupiti, budući da je srce izabralo bez prisile tkome će se predati. Sotona je ovdje napravio krucijalnu grešku, te likvidacijom Isusa Krista je dozvolio praktično da nas "Jagnjetova Krv" (Božanska ljubav) može iskupiti od njega, sa druge strane, da Krist nije završio na križu, ljubav se nebi mogla dokazati naspram grijeha, niti bi nas ona mogla iskupiti.

Svi oni pojedinci, bez obzira iz koje objave da dolaze, ali koji osjećaju veliku unutarnju zahvalnost prema Bogu, čije srce igra, hvali, slavi i pjeva o Bogu, su oni pojedinci koji su iskupljeni, budući da je iskupljenje duhovna dimenzija, a ne materijalna. Pojedinci koji osjećaju veliku zahvalnost, ne mogu a da ne slave i veličaju Boga, ne mogu a da ne pjevaju, kliču i raduju se, ne mogu a da ne slave i hvale Boga stalno, konstantno i vječno

Čak i naša braća i sestre, ali koji nisu pali, ne mogu a da ne slave i hvale Boga, jer Njegova ljubav je još jednom pobijedila, i Njegova ljubav će zauvijek da pobijedi zlo.

Ulazak u vjeru

Islam

I ostavio sam još za kraj ovu temu, iako je ona trebala doći na sami početak, budući da danas većina svijeta se tek uvodi u vjeru, te ima jako malo razumijevanja za duhovne odnose i pitanja, međutim, budući da se ova tema isto tako jako slabo razumije kod vjernika, gotovo je postalo svejedno hoće li se objašnjavati o vjeri na početku ili na samome kraju.

Kao što sam već objasnio, ima samo jedna religija u svijetu, a to je povezivanje srcem sa izvorom stvaranja, bez obzira koja se objava slijedi, svaki čovjek se mora, prije ili kasnije, povezati sa svojim Svoriteljem. Objave su samo kao putokazi ili orijentiri, budući da svaka ima duhovnu dimenziju, te se ne može razumjeti čisto na svjetovni način, već ljudi u ovisnosti svoje duhovne zrelosti, sredine u kojoj su rođeni ili drugih okolnosti su u određenoj objavi, indentificiraju se sa njom i od nje naprave religiju, ali ne religiju srca i njegove konekcije sa Stvoriteljem, već suhoparnu i neučinkovitu vjeru, te poseban osjećaj vrijednosti.

Sa druge strane, kao i što imamo samo jednu religiju, a to je srce, takođe imamo samo jedan put, a to je Isus Krist, međutim, Isus Krist je vrata kroz koja se mora proći, te se život, istina i put mora ogledati kod pojedinca. Budući da ljudi u najboljem slučaju se tek uče kako da slijede Krista, te kroz deduktivni pristup prilaze mu, istina je ključni faktor, jer što pojedinac bolje poznaje istinu, to se brže integrira u život i izlazak na živi put postaje sve izvjesniji. Na istoku je slična situacija, ljudi na deduktivni način prilaze Bogu, pokušavaju da dođu do istine, pretvaraju se polako u život, da bi finalno izašli na bakti, te počeli ljubiti svoje bližnje.

Sa treće strane, imamo samo jednu vjeru, ne religiju, već vjeru, a to je Islam, te svi oni koji nisu povezani sa Ocem, a ne slijede Krista, uvode se tek u vjeru, dobijaju polako duhovnu bistrinu, snaže se iznutra, i postaju polako propusni za istinom. Islam je dakle vjera, ne kako neki ljudi zamišljaju religija, jer religija postoji samo jedna, a to je srce i njegova konekcija sa Ocem/Allahom. Vjera je osnov i početak bilo koje duhovne aktivnosti, jer ukoliko čovjek nema pravu vjeru, nikada ne može doći do istine, slijediti Krista, niti se povezati sa Ocem. Kada se kaže Islam, to ne znači da ljudi moraju postati muslimani, kao niti oni koji hoće da slijede Krista moraju postati kršćani, sa treće strane, oni koji hoće da meditiraju (tiho se mole) postati duhovnjaci. Islam znači da pojedinac ima pravu vjeru, te svi pojedinci koji prihvate postulate prave vjere slijede Islam, budući da imamo samo jednu "religiju", jedan pravi "put", i samo jednu pravu "vjeru".

Prvi i osnovi postulati prave vjere su da jedan vjernik prihvata:

1.  Imamo samo jednog Boga
2.  Sve objave dolaze od Njega
3.  Svi poslanici (vjerovjesnici) dolaze od Njega
4.  On ne može imati sina (dijete)
5.  Marija/Merjema nema posebnu ulogu, osim što je bezgrešno zaćela
6.  Nitko ne može nam pomoći, osim Njega (svi se moraju Njemu pokloniti i pokoriti

Samo jedan Bog

Naizgled samo liči da ovaj prvi postulat nije teško za prihvatiti, budući da će dosta vjernika se složiti sa ovom činjenicom, te će potvrditi da oni isto vjeruju u jednog Boga, međutim, problem će nastati u tome da se odredi i definira koji je to onda Bog pravi, jedini ili najveći, pa će muslimani reći Allah, kršćani Otac, Jahve ili Krist, dok će hindusi reći da je On sveprisutan, neuobličen, duh, ili u najboljem slučaju Krišna.

Budući da ljudi, uglavnom, ne razumiju da postoji samo jedna religija, jer postoji samo jedan Bog, sve vjerničke grupacije će se svađati da je onaj njihov, jedini i pravi, a ukoliko već i neće, onda će se ponašati nadmeno u smislu da Bog koji je isti za sve, njih najbolje razumije, cijeni ili prihvata.

Ljudi će tvrditi da je Bog jedan, ali će praviti unutarnju razliku u Njemu, što znači da nije isti, potpun, jednak za sve.

Sve objave dolaze od Njega

Budući da većina ljudi već u startu pravi podjele unutar Boga, ne drže Ga potpunim, istim i nepromjenjivim, isto tako se i ponašaju prema Njegovoj "Riječi", jer i Njegovu "Riječ" drže po istom receptu, da nije svuda ista, potpuna, nepromjenjiva, te onda od određene objave po osobnim sklonostima prave religiju sa kojom su najpovlašteniji, najbolje upućeni, te generalno najbliži Bogu. Ovaj drugi postulat je posebno teško prihvatiti, iako će neki ljudi samo formalno reći da ga oni prihvataju, međutim, od svoje religije ili objave će praviti savršenstvo, od tuđe pod navodnim znacima inferiornost.

Da ne spominjemo čak i one koji će javno i otvoreno reči da druge objave nisu uopće od Njega, već su izmišljene, ljudskom rukom napisane ili čak vražije djelo.

Svi poslanici (vjerovjesnici) dolaze od Njega

Kada ljudi formalno ili nikako ne prihvataju prva dva postulata, treći je također nemoguće prihvatiti, jer čak i ako ljudi formalno i površno prihvate ga, onda će samo onaj njihov poslanik ili vjerovjesnik biti najbolji, a ovi svi ostali će možda eventualno i biti prihvaćeni, ali sa dozom manjeg respekta ili vrijednosti. To je zašto ljudi ne mogu da razumiju da Bog u sebi nema podjela, nesvršenstava, niti bilo kakvih ograničenja, pa prema tome, On isti ne može poslati nekoga tko je manje vrijedan, kao i što ne može poslati pisanu "Riječ" koja je manje vrijedna. Treći postulat se odnosi direktno na nas, jer tko srcem i istinom ne prihvati ovaj treći postulat, pravi razlike među ljudima, Boga drži ograničenim, a Njegove objave manje vrijednim.

On ne može imati sina (dijete)

Ovaj postulat je jako teško shvatiti za sve vjerske grupacije, bez obzira koja je objava u pitanju, te zahvaljujući objavi Bertha Dudde pojavljuju se tek neki pojedinci koji ga počinju shvatati, budući da je u ovoj objavi koja ne dolazi od poslanika, već dolazi od medija, ovaj fenomen iscrpno razriješen. Budući da ovo najveći kamen spoticanja kod svih vjerskih grupacija, jer kršćani ovaj postulat doživljavaju kroz takozvano "sveto trojstvo", muslimani kroz totalno negiranje Krista, osim kao poslanika, dok duhovnjaci ne razumiju kako se duh mogao transformirati u materiju, odnosno, kako je Bog mogao postati čovjekom, sve vjerske grupacije, svjesno ili nesvjesno, odbacuju Krista, odbacuju barem u njegovom punom smislu, te umjesto Krista u svojoj punini doživljavaju ga sasvim naopako i pogrešno.

Kade se kaže da Otac/Allah ili Krišna ne može da ima sina, onda to znači da Isus Krist ili nije niti postojao, ili ukoliko jeste, on ne može biti bog pored Boga.

Dakle, imaju samo dvije opcije, a to su da je Isus Krist izmišljen, ili pogrešno doživljen. Budući da sve objave potvrđavaju Krista, Krist nikada ne može biti izmišljen kao netko tko nije postojao, ili ukoliko jeste, krivo je govorio, već ostaje samo ova druga mogućnost u kojoj je krivo doživljen.

"On ne može imati sina" znači da, Isus Krist može biti jedino Otac/Allah/Krišna koji se pojavio u njemu, ne može biti bog pored Boga, budući ukoliko može, onda to znači da Bog koji je jedan ima svoga sina ili nasljednika.

Sa ovim postulatom: "On ne može imati sina"; se praktično pobija sveto trojstvo, pobija se njegovo poslanstvo, ali se pobija i duhovna pozadina u kojem je Krist bog od rođenja, budući da Krist ne pripada u niti jednu ovu skupinu nabrojanu, koju vjernici drže po osobnim sklonostima, već Krist može biti jedino onaj koji je došao u Očevo/Allahovo/Krišnino Ime, odnosno, šetao zemljom umjesto Njega.

Na žalost, ova izjava koja se može naći u časnom Kuranu je pogrešno doživljena, te umjesto da vjernici prihvate ili odbace Krista, prije toga naprave cijelu reviziju svojih duhovnih ubjeđenja, sve vjerničke grupacije su se još čvršće učahurile u svoja lažna uvjerenja, jer kršćanima je ovo dokaz da je Kuran lažan, budući da negira sina, a samim tim i trojstvo, muslimanima da je Biblija krivotvorena, jer Allah odbacuje sina, dok duhovnjacima je ovo dokaz da Krišna ne može postati bog u zemaljskom sinu, kada je Njegova priroda duhovna.

"On ne može imati sina" je glavna i osnovna točka oko koje se sve vrti, jer ukoliko Otac/Allah/Krišna ne može imati zemaljskog sina, a ne može, onda to znači da na zemlji nema posebnih, niti bogom datih, već samo oni koji svojim životom postaju bliski Ocu.

"On ne može imati sina" znači, da samo ima jedan Bog na nebu i samo ima jedan posrednik do Njega na zemlji:

'Tko vidi Mene, vidi Oca!'

Isusa Krista se mora osobno ugledati, jer je on vrata, posrednik ili put do Oca/Allaha/Krišne (Om), te tko Krista ne vidi za života, vidjet će Ga na "Sudnjem Danu".

Marija/Merjema nema posebnu ulogu, osim što je bezgrešno zaćela

O ovome postulatu se normalno nebi čak trebalo niti raspravljati, jer u niti jednoj objavi se o ovoj osobi ne govori drugačije, osim besgrešnog začeća i njezine čistoće. Međutim, obožavanje takozvane Gospe i traženja specijalnog posredništva kroz nju nije samo u takozvanom kršćanstvu, već čak i na istoku ljudi obožavaju razne boginje ili božice, te traže neka specijalna posredništva kroz izmišljena božanstva. Kada se ljudi suviše udalje od "Božije Riječi", i kada postanu do kraja duhovno slabi i nemoćni, a sa druge strane grubi materijalizam ih počinje uzimati sve više, onda su ljudi skloni da traže neka izmišljena božanstva koja im mogu pomoći, budući da jako pate, a istinu ne poznaju. Uslijed jako loše materijalne situacije, a sa druge strane osjećaja neprihvaćenosti u duhovnome smislu, ljudi se počinju okretati nekim izmišljenim božanstvima, a to su obično božanstva ženskoga polariteta, jer ova takozvana božanstva zrače ženskom čednošću, majčinskom ljubavi, te ženskim principima pasivnosti, nježnosti, dobrote i čistoće.

Ljudi su poput male djece, problemi, životne turbulencije, nedostatak ljubavi u svijetu, itd. od čovjeka pravi duhovnog invalida, a materijalnog bogalja, jer čovjek u dubini svoje duše alarmantno traži pomoć, i umjesto "Svetog Duha", božanske ljubavi, Isusa Krista koji je jedina istina, ljudi se okreću izmišljenim božanstvima koja ih nigdje neće dovesti.

Ova božanstva nekada mogu biti i različite energije koje se prizivaju, obožavanje predaka ili mrtvih, prizivanje duhova, vračanje ili slično, jer iako sve ove pomenute stvari imaju svoje mjesto i ulogu u našim životima, jer smo okruženi različitim energijama, ali niti jedna nema posebnu ulogu, kao i što takozvana Gospa nema posebnu ulogu, osim njene prisutnosti kroz zaćeće. Dakle, sve što naj okružuje i dotiće je Božoja volja, radi različitih energija svijet funkcionira, dok ih čovjek ne počne obožavati one su bezgrešne, međutim, kada čovjek počne njima slavu davati, one su naše prokletstvo.

Nitko ne može nam pomoći, osim Njega (svi se moraju Njemu pokloniti i pokoriti)

Kao što sam već pomenuo, umjesto da se ljudi okreću Bogu, jedinoj Osobi koja nam uistinu može pomoći, bez obzira koje su naše patnje, ljudi se okreću svetcima, izmišlejnim božanstvima, od vjerskih predstavnika prave svete ljude, pojedine duhovne učitelje proglašavaju bogovima na zemlji, a neki, koji danas nije uopće mali broj, se okreću direktno Sotoni, te generalno bilo tkome tko ulijeva neko samopouzdanje. Sve životne traume, problemi i turbulencije su namjenjeni za naše duhovno sazrijevanje, pa samim tim i osamostaljenje, međutim, radi prevelike nemoći koji ljudi osjećaju i radi totalnoga bježanja od "Božije Riječi", ljudi će, da bi pobjegli od života, pa samim tim i od istine, tražiti bilo kakvu zaštitu sa strane, a ako ništa drugo od pobrojanog, novac ili dobar posao će im postati institucija kojoj se klanjaju. Ljudi su u jako kukavnome stanju: nemoć, slabost, uplašenost, izgubljenost kod čovjeka čini, da postaje: prevrtljiv, ljubomoran, zavidan, na kraju zao, jer nedostatak unutrašnje, ali i vanjeske snage mora kumulirati u jednom pravcu kod čovjeka, a to je totalnim slomom sa kojim čovjek bira svoj put, a on je u prihvatanju Božije volje, pokajanju, finalno iskupljenju, ili sa druge strane, bježanjem totalnim od njegove "Riječi", pa samim tim i od Njega.

Izbor se mora napraviti, jer svi imamo slobodnu volju, nekada su vječnosti u pitanju da bi čovjek napravio konačno ispravan izbor. U stvari, da budem precizniji, svi oni koji su napravili pravi izbor, a to je u prihvatanju Božije volje i Njegove Riječi, su oni, koji već vječnostima polako duhovno napreduju, te su konačno i finalno došli u fazu duhovnoga sazrijevanja.

Dakle, ovih šest postulata kod prave vjere, ukoliko ih čovjek prihvati dušom i srcem, može donijeti spasenje, ali i oslobođenje, budući da prva tri donose oslobođenje, a zadnja tri spasenje. Prva tri znače induktivni pristup, a zadnja tri deduktivni. Međutim, budući da većina ljudi ima nekih repova ili neprihvatanja, ili ih samo površno prihvataju, te nema one iskrene unutarnje promjene, malo je generalno vijernika koji slijede pravu vjeru, a to je Islam.

Zadnja tri postulata donose iskreno pokajanje, te kada ljudi prestanu uzimati bilo koje posrednike, bez obzira da li su to vjerski ili svjetovni, čovjek ne može, a da se iskreno ne pokaje i preda u Božije ruke. Međutim, da bi se došlo u ovu fazu, čovjek se mora prethodno uvježbavati u odricanju od materijalnog, nevezivanje, spoznvat istinu, te osjećati snagu ljubavi, jer bez unutarnje snage, nitko nije u mogućnosti da se izbori sa svijetom.

Prva tri donose oslobođenje, jer kako čovjek napreduje u ova tri gornja postulata, ne pravi više razlike u vjerskom, nacionalnom, političkom, kao niti jednom drugom segmentu života, pojedinac postaje najmanji od najmanjih, posjeduje najveću poniznost, osjeća veliku zahvalnost Bogu na Njegovoj mudrosti, providnosti, svemoći, a ponajviše ljubavi, te finalno ljubi svaku "Njegovu Riječ" i prepušta se do kraja u Njegove ruke,  jer shvata sa se On nalazi svuda u punoj svojoj savršenosti.