Odlučili urednici jedne poznate televizijske kuće da naprave jednu malu anketu na ulici sa kojom će ispitati javno mjenje u potraziz a odgovorm. A pitanje imaju samo jedno za sve na koje će u svojoj anketi susretati, i to jednostavno pitanje zahtijeva i jednostavan odgovor: -Pitanje je: "Postoji li po vama Bog, ili ipak ne!?" Moguća su samo dva odgovora u obliku: "Da ili Ne", jer anketa ne ostavlja mogućnost za vjernike i neopredjeljene, budući da za njih nema odgovarajućeg anketnog polja koji bi mogli zaokružiti. I tako, anketa je započela svoj pohod na odgovore u iskrenoj nadi urednika da će se posao brzo završiti.
Došli su do prvog prolaznika i postavili mu jednostavno pitanje: »Po vama, štovani, da li postoji Bog ili ne, molimo, da nam samo kratko odgovorite?« Prvi prolaznik je odgovorio: »Pa, ja prihvatam samo dokaze i mislim da stoga Bog ne postoji. U redu, odgovori televizijska ekipa, ali pitanje je jasno i traži također i jasan odgovor, da ili ne!? Već sam vam rekao svoje mišljenje, mislim da ne postoji«- odgovori prolaznik.  »Da, ali naše pitanje je jasno i kao takvo traži jasan odgovor, jer ukoliko kažete da tako mislite, onda vas moramo pitati radi kojeg razloga tako zaključujete, pa će onda i odgovor potrajati, a osim toga nemamo ni anketno polje za takvu vrstu odgovora«-odgovori televizijska ekipa! »E pa ja vam mogu samo reći što mislim, a na takvo pitanje može odgovoriti vjerojatno jedino sam Bog«- odgovori prolaznik.
Došli su zatim i do drugog prolaznika, pokušavajući dobiti jednostavan odgovor, te su postavili isto pitanje.
Drugi prolaznik je odgovorio: »Ja sam vjernik i vjerujem da Bog postoji! Uredu, ali pitanje je jasno, da ili ne? Jer ukoliko kažete da vjerujete, onda moramo postaviti potpitanje, a radi kojeg razloga tako vjerujete«- odgovrori ekipa!? »E pa ja vam ne mogu odgovriti sa da ili ne, jedino što mogu vam reći o svom uvjerenju, a vjerojatno sami Bog zna točan odgovor na takvo pitanje«-odgovori prolaznik.
U potrazi za jasnim odgovorom i već pomalo umorni televizijska ekipa sreće i trećeg prolaznika i postavlja isto pitanje: da ili ne!?
»Pa, ja sam generalno neopredjeljen i ne razmišljam puno o takvoj vrsti pitanja, ali bi želio vjerovati da ipak neki Bog postoji«- odgovori prolaznik.» Da, ali pitanje nije da li vi želite nešto ili ne želite, kao niti o nekom opredjeljenju, već je sasvim jednostavno i traži činjenično stanje«- reće televizijska ekipa. Ja vam samo mogu reći što bi ja volio, a vjerojatno Bog jedini bi mogao odgovoriti na takvo pitanje!«- zaključi prolaznik!

Laž:

Kada bi vas zaustavila neka televizijska ekipa na ulici i zatražila od vas jasan i iskren odgovor, koji bi on bio?  Da li bi mogli odgovoriti na ovo pitanje sa "Da ili Ne", ili bi iznosili svoja uvjerenja, želje, mišljenja, itd.? Ukoliko ćemo biti iskreni i objektivni, danas na ulici gotovo 95%-97% anketiranih nebi moglo iznjeti neki određeni odgovor, osim ukoliko odgovor nije u okviru ljudskih želja, potreba, razmišljanja ili uvjerenja. Sa druge strane, pitanje je sasvim na mjestu, jasno i precizno, i ne trpi u svojoj suštini nikakvu mogućnost za potpitanje. Pa recimo jedan primjer u kojem bi vas ista anketa srela na ulici i upitala:" Da li ste vi nečije dijete; što bi odgovrili na ovo pitanje!?  Sigurno nebi razmišljali, vjerovali ili iznoslili vaše želje, već bi odgovor bio brz i precizan. Recimo drugi primjer, ista anketa pita: "Da li ste vi čovjek?Odgovor bi bio također brz i precizan, zar ne!?

Dakle, ovdje se nigdje ne otvara mogućnost za bilo koje potpitanje, jer svako potpitanje koje se postavlja na precizno i jasno pitanje baca sjenu sumnje na sam odgovor. U tom slučaju, pitanje je onda pravo i na svom mjestu, zašto se na jasna i konkretna pitanja odgovara uvijek sa vjerovanjima, željama i mišljenjima, odnosno sa sekundarnim odgovorima ili podogovorima, umjesto da odgovor uvijek korespondira sa istinom, a ona je uvijek samo jedna!?

Ironija još veća vlada u tome što ukoliko čovjek želi da dođe do jasnog i preciznog odgovora na ovo pitanje, on mora uvijek postavljati potpitanja, odnosno, mora sam sebe forsirati kroz razna mišljenja, uvjerenja, želje, potrebe i sl., što uvijek rezultira nejasnim odgovorom i konstatacijom da je to iznad njegove realne mogućnosti.

U kontekstu toga, kada bi anketirani bili forsirani da iznesu neki konkretni odgovor, 95%-97% anketiranih bi se na kraju složilo da za takvo pitanje vjerojatno jedini Bog može dati odgovor, u čemu se pojavljuje i sva ironija ankete, u kojoj ljudi prvo iznose svoja uvjerenja i mišljenja, a potom priznaju da ništa o tome ne znaju.

Sa druge strane, kada čovjek konačno shvati i finalno prihvati da na takvo pitanje ne zna odgovor, prirodna reakcija koja se javlja u ljudskoj svjesti je da traži odgovor.

Isto kao i u pitanju :" Da li ste vi nečije dijete?-ukoliko odgovor nije brz, jasan i precizan, čovjek ima potrebu da se raspituje za odgovor, umjesto da iznosi svoja uvjerenja, želje, mišljenja, itd.

A gdje čovjek da se raspita, ako već nije siguran u odgovor? Pa naravno, kod svoje majke ili oca!

Istina

Iako ljudi danas u većini slučajeva na ovakvo jednostavno pitanje nemaju adekvatan odgovor, odnosno, ukoliko ga čak i imaju, obično je u kontekstu njihovi želja, uvjerenja, mišljenja, i sl., ipak, jako mali broj ljudi će se usitinu upustiti u potragu za odgovorom, već umjesto toga će pokazati jednu veliku ravnodušnost. Međutim, budući da nitko ne voli da je u neznanju, da bi prikrili svoje ne poznavanje činjenićnog stanja iznijet će sva svoja uvjerenja ili mišljenja na tu temu, što je samo prikriveni oblik nepoznavanja istine.

Vjernici će tvrditi da to nije u domenu njihove ingerencije, jer tobože njihova vjera ne nalaže od njih, te da se oni ne trebaju previše raspitivati i razbijati glavu, već umjesto toga posao vjernika je da vjeruju. Iako će, sa druge strane, čitati svoju objavu i pokušavati da dokuče svaku riječ, pokušavat će također i da je interpretiraju kod drugih vjernika, ipak, tvrdit će da je sve stvar jedino ljudskog uvjerenja i ništa osim toga.

Naučnici kao i svi ostali koji pokušavaju eksperimentalnim dokazima da stignu do odgovora će tvrditi da oni vjeruju samo u ono što vide i mogu da dokažu, ali će opet sa druge strane postaviti u svoju unutarnju vjeru raznorazne nedokazive teorije kao što je np. :teorija evolucije ili velikog praska.

Iako oni smatraju da nisu nikakvi vjernici već samo znanstvenici, ponašat će se isto kao vjernici, jer će iznosit najviše svoje stavove, uvjerenja, mišeljenja, želje i čekati da se ponešto od toga dokaže ili ukaže.

Kao i vjernici na kraju krajeva, koji će čekati na ovo ili ono, bilo da je to sam Bog ili "Sudnji Dan" koji treba doći.

Jedan drugi dio populacije će možda i prihvatiti nekao bjašnjenja, kao i mogućnost da tragaju za odgovorom, ali vrlo ograničeno, pa će u tom smislu prihvatati parcijalno istinu i samo u onoj mjeri koja njima odgovara. A takva istina bi bila ekvivalent pitanju: " Da li stevi nečije dijete"- u kojem ljudi prihvataju tu mogućnost da ipak jesu, ali samo u okviru njihovih ograničenih uvjerenja, što sa druge strane baca sumnju i na samu istinu i na odgovor poslije takvog pitanja.

Naravno, za neka pitanja nema laganih odgovora, ali isto tako ni činjeničnog ili eksperimentalnog dokazivanja, pa se u kontekstu toga mora uzeti odgovor od drugih autoriteta. Kao i u pitanju, da li smo mi nečije dijete, ne može se eksperimentalno dokazati jer se ne sjećamo odgovora, ali niti vjerovati sa druge strane, ali zato imamo naše roditelje koji će nam biti autoritet u ovom slučaju i ponudit nam ispravan odgovor, koji prihvaćamo bez predrasuda.

Gdje da onda tražimo odgovor na pitanje: Da li Bog postoji"? Pa naravno, tamo gdje On o Sebi govori, a to je u svim relevantnim objavama u kojima se On trudi da nam otkrije istinu, ali i odgovori na sva postavljena pitanja.

I ne samo tu, već ponajviše u našem srcu, jer jedino srce može potvrditi takva pitanja i dati ispravan odgovor. Isto kao između odnosa majke i djeteta u kojem su oboje sigurni da pripadaju jedno drugom, ali i dobijaju adekvatan odgovor tko je čije dijete, također sa druge strane, jedino kroz srce možemo potvrditi da li Bog postoji ili ne, ali predhodno moramo prestati iznositi naše želje, uvjerenja, mišljenja i konačno iskreno krenuti u potragu za ovim odgovorom.

Iz iskrene potrage za odogovorom o postojanju Boga ili pak ne, vremenom će se pojaviti duboka vjera, koja nije ništa drugo već ekvivalent znanju, jer duboka vjera dolazi iz srca, a srce jedino daje nepogriješiv odogovor.

I na kraju, što manje vjerovanja, mišljenja, željenja;- više potrebe za traganjem na odogovore, a što više traganja ;- daje više iskrenosti, a što više iskrenosti; - više srce otvara, a što više srce seotvora; - više se na kraju spozna!

Pet argumenata da Bog doista postoji

1. Leibnizov argument – Bog je najbolje objašnjenje postojanja svemira

2. Moralni argument – Bog je najbolje objašnjenje objektivnog morala

3. Kalam argument – Bog je najbolje objašnjenje nastanka svemira

4. Teleološki argument – Bog je najbolje objašnjenje precizne ugođenosti svemira za život

5. Ontološki argument – ako je Bog moguć, onda postoji