Poštovana i draga, Biljana Cincarević!
Sasvim slučajno sam preko interneta pronašao vaš video uradak pod nazivom "Duhovnost, feminizam i umetnost", te sam ga pogledao i moram priznati da me je iskrenost koja zrači iz vas prijatno iznenadila, ali vam moram reći da ste stvari sasvim naopako postavili, a kada kažem stvari naopako postavili, onda to znači da danas mnogi ljudi u svijetu pokušavaju da dođu do određenih odgovora, kada je suština i smisao života u pitanju, kao i tko smo mi u cijelom ovome stvaranju, ali početna točka iz koje nastaje ova avantura u potrazi za odgovorima je pogrešna, jer ljudi u svojoj glavi imaju neka već formirana mišljenja i uvriježenja, koja su možda proizvod razmišljanja iz rane mladosti, a mogu biti i rezultat pozne starosti, međutim, kako god bilo i u kojoj god kombinaciji bilo, da li je to unutrašnja potraga za odgovorima ili ona vanjska, ili obadvije potrage čak, ljudi u svim kombinacijama postave pogrešne temelje, a na pogrešnim temeljima kada se nešto radi, nije nikada moguće doći do ispravnih odgovora, već ljudi onda pokušavaju kroz neka istočnjačko duhovna ili "New Age" alternativna dostignuća da dođu do cilja, koja u većini slučajeva čovjeku ponude određenu unutrašnju ili vanjsku sadisfakciju, ali nikada do kraja riješenu, i nikada do kraja zadovoljenu.
Iz ovogarazloga, a budući da ste se već kao mali zakleli da će te pronači odgovore o svrsi i smislu života, odlučio sam da vam se javim, jer mi je iskrena namjera samo da vam pomognem, a da bi vam pomogao, onda prije toga moramo stvari postaviti na pravo mjesto, odnosno, našu avanturu u potrazi za odgovorima moramo započeti od one točke odakle je i ona počela, a ona uvijek i obavezno počinje od religije, a kada kažem religije, onda se to odnosi na Boga, jer religija ili duhovnost nema nikakve suštine, niti smisla, ukoliko ova cenralna figura nije uključena u sva naša nastojanja.
Pogotovo me je iznenadilo, draga Biljanja, jer ste vi jedan veći dio života proveli u studiranju i proučavanju religioznih spisa ili knjiga, kao i u istraživanju istočnjačko duhovnih filozofija ili mudrosti, a da niste uspijeli uvidjeti neke podudarnosti u njima, a kada kažem podudarnosti u njima, onda to znači da one sve počivaju na centralno temeljnoj podlozi ljubavi i Bogu, kao epicentru svih ostalih ljudskih nastojanja da se dođe do odgovora.
Dakle, duhovnost ili religija, ovisno kako je tko zove, jer u Indiji ili na istoku obično se kaže duhovnost, dok na našim i zapadnim prostorima se kaže religija, imaju indentično značenje, a to znači da čovjek ne može spoznati istinu, niti pronači odgovore, dok se ne poveže sa onim koji je izvor svih ljudskih težnji ili potraga. Međutim, ljudi traže odgovore, na žalost, na pogrešnim mjestima, jer iako se odgovori nalaze u ljudskome srcu, ali to ljudsko srce se mora konektirati ili povezati sa onim od tkoga dolaze sve religije ili sva duhovnost.
Kada kažem srce i konektiranje ili povezivanje sa onim od koga dolazi sva duhovnost,onda srce mora sebe kompletno predati, jer iako postoje određene duhovne tehnike ili prakse u kojima se pokušava povezati, bilo sa prirodom, bilo sa nekim unutrašnjim ili vanjskim energijama, koje čovjeka mogu, manje ili više, ispuniti, ali konačnoga razriješenja ili odgovora, kao i konačne sreće nema, dok čovjek svoje srce sebično čuva, a pritom želi biti srećno i ispunjeno.
Odgovor je dakle, u ljubavi, ali nikada stvari nisu baš tako jednostavne, kao što za većinu nije jednostavno niti voliti, pa se onda sve komplicira, i naša avantuta traje dosta dugo vremena, a naše srce jedva i da kuca.
Međutim, da bi odgovorili precizno na ovo pitanje o ljubavi i ljudskome srcu, kao i Bogu koji je epicentar cijele ljubavi, moramo se vratiti na sami početak stvaranjai ili onoga mjesta odakle je počela ova potraga o svrsi i smislu života.
Bog je ljubav
Ništa čovjek što radi u životu, nema svrhe, smisla ili zadovoljstva, ukoliko ljubav prema tome nije uključena, jer iako ponekad mogu prevladati materijalni interesi, pa čovjeku ponuditi određenu vanjsku ili unutrašnju sadisfakciju, ali do kraja ispunjenost i sreću ne može pružiti ništa, osim srca i ljubavi u njemu.
Naše majke to dobro znaju, te njih čovjek ne treba uopće ubjeđivati u neke stvari, ali problem je u tome da čovjek svoje srce sebično čuva, te onda u rijetkim situacijama pronalazi sreću, jer da bi čovjek počeo konačno voliti, uvijek mora predhodno pronaći neku inspiraciju, a pronaći inspiraciju za ljubav je teško kada živimo u materijalnom svijetu, odnosno, srce naše je gladno i žedno ove ljubavi, ali konstatno je pokušava pronaći u svijetu.
U svijetu nema ljubavi, svijet je jedna pozornica samo ljudskih želja i potreba, pa dok se svi ovi interesi ljudski zadovolje, onda bi srce konačno počelo malo i voliti, ali problem je u tome što drugi ljudi nisu zadovoljili svoje potrebe, pa ne stižu da nam odgovore.
U svijetu se dakle, stalno sukobljavaju ljudski interesi, dok je srce malo žedno ljubavi, ali što mu to vrijedi kada i ono gleda prvo da svoje interese zadovolji. I tako idu dani za danom, dok nas konačno smrt ne savlada, inspiraciju teško nalazimo za ljubav, a i kada je pronađemo, ova ljubav je obično zaprljana sebičnošću, interesima ili željom za posjedovanjem nečega, dok ljubav prava i iskrena, želi samo da ljubi i da se preda.
Bog je ta ljubav, o kojoj mi sada gotovo ništa ne znamo, jer smo srce skoro pa zaledili, pa smo onda u stalnoj potrazi u unutarnjoj duhovnosti ili religiji, jer ljudi ne shvataju, ukoliko ima neki stvoritelj, a mnogi u dubini svoga srca spontano osjećaju da ima, onda on mora biti ljubav, jer bez ljubavi se ne može ništa stvoriti, kao niti što ne može majka dijete roditi.
Dakle, sva folozofija, mudrost, religija ili umjetnost je u tome, da se otvori ovo ljudsko srce prema Bogu, a da bi čovjek otvorio srce prema Bogu, ne mora biti uspješan, velik, muško ili žensko, već mora imati samo želju da ljubi.
Bog je ljubav, i tko god ne ljubi, ne poznaje Boga, kao i ono dijete što ne ljubi, ne poznaje svoju majku!
Stvaranje
Bog nije muško, niti žensko, Bog je samo ljubav, ali budući da je naš stvoritelj, kaže se da je izvorno Otac, jer daje početno sjeme (duh) života, ali budući da je sve što egzistira stvoreno u Njemu, on je također i Majka, budući da se u Njemu sve začinje ili rađa. Dakle, Bog nema apsolutno nikakve veze sa muškarcima ili ženama, niti je podijeljen na muško ili žensko, mada u Sebi posjeduje obadva principa. Bog je izvorno Otac, dok postelja (stomak) u kojoj smo začeti je naša Majka.
Ovaj stomak ili naša posteljica je "Sveti Duh" u kršćanskom svijetu, jer Bog stvara tako što daje početni poticaj (sjeme), a "Sveti Duh" (Majka) dovodi sve u postojanje. Otac i Sveti Duh su isto, kao što su muškarac i žena stopljeni u ljubavi jedno, s tim da Bog nije muško niti žensko, ali oba ova principa ima sjedinjena u Sebi. Boga se također može zvati i Majka, ne samo Otac, ali budući da je izvorno sjeme koje dovodi u postojanje sve, naš stvoritelje je izvorno Otac, a stvara ili rađa kroz svoju žensku prirodu koja je objedinjena u Njemu.
Tko smo onda mi?
Mi smo stvoreni od Oca, jer je On početni poticaj ili sjeme života, ali zaćeti smo od "Duha Svetoga", jer "Duh Sveti" nas rađa i dovodi u postojanje sve. Mi smo, dakle, rezultat Oca i Svetoga Duha, te također u sebi imamo obadva principa, izvorno nismo niti muško, niti žensko, te se zato kaže da smo stvoreni na sliku Božiju.
Na sliku Božiju smo iz toga razloga, što smo Njegove male kopijice ili replikice (djeca), stvoreni smo od Oca, a rođeni od "Svetoga Duha, tako da imamo u sebi sve božanske karakteristke, ali u malome formatu, kao i što dijete ima sve karakteristike roditelja, ali u malome formatu. Ovo govorim pogotovo iz toga razloga, da se nebi slučajno proglasili bogom, jer samo je jedan Bog, ali se sa pravom možemo zvati Njegova Djeca.
Prema tome, draga Biljana, mi nismo samo tek neke životinje koje služe zai skorištavanje, mi smo male božanske kopijice (djeca), te smo stvoreni i zaćeti iz čiste ljubavi.
Jer, kako sam već objasnio, bez ljubavi se ne može stvoriti ništa, pogotovo Bog ne može stvoriti ništa, kada je u samome svome srcu ili jezgru čista ljubav. Bog dovodi u postojanje sve preko "Svetoga Duha", a "Sveti Duh" je naša Majka, koja nas neizmjerno ljubi i čuva.
Sloboda izbora
Kad se dijete rodi u obitelji, roditelji ga vole i čuvaju, paze i maze, žele da osjete njegovu ljubav.
Po istome principu, naš nebeski Otac i naš "Sveti Duh" iz koga smo potekli, pazi nas i mazi, ljubi i čuva, uzvraćamo mu ljubav, ali nemamo slobodnu volju, kao i što dijete malo nema kod majke i oca, već mora raditi što mu se kaže, jer je to za njegovo dobro.
Također, po istome principu, naš nebeski Otac, iako nas ljubi i mazi, čuva i pazi, mi nismo slobodni, jer moramo izvršavati volju Njegovu, pa u ovome momentu nemamo slobodnu volju.
Budući daje naš nebeski Otac ili Majka, prepun ljubavi za sve nas, On nam iz svoga nježnog srca, po prvi puta dozvoljava da smo slobodni, odnosno, da možemo samostalno donositi svoje odluke, bez da se On upliće u njih.
Ovo se zove punoljetsto u materijalnom svijetu, dok u duhovnom je naše istinsko punoljetstvo nastalo onoga momenta, kad je naš nježni Otac dozvolio svojoj djeci, da imaju samostalan život, a kada kažem samostalan život, onda to znači da mogu slobodom svoga izbora razlučivati, ali i uživati u punoj ljubavi koju dobijaju od svoga Oca.
Jer, mi smo Božanska djeca, a Božanska djeca ne možemo biti, dok nismo kompletno slobodni, odnosno, dok ne dobijemo slobodu samostalnoga razlučivanja.
Postali smo slobodni, ali i uživali u punoj Očevoj ljubavi, bili smo sretni i do kraja ispunjeni.
Međutim, sloboda koju smo dobili povlači i odgovornost za sobom, jer čovjek ne može nikada istinski biti slobodan, dok nije i maksimalno odgovoran. Po istome principu, dok nismo bili slobodni kod našega nebeskoga Oca, nismo imali niti odgovornosti, već smo samo izvršavali Njegovou volju, ali od momenta našega duhovnoga punoljetstva, dobili smo osim slobode izbora i odgovornost prema nebeskome uređenju.
Jer, duhovno nebo ili "Božije Kraljevstvo", također ima uređenje kao i što ima materijalni svijet, jer ovo uređenje čini nas odgovornim prema njemu, te da nemože svatko raditi što mu tek padne na pamet, budući da bi onda nastala cijela duhovna anarhija i došlo bi do kolapsa.
Ljubav, harmonija i sreća je vladala dugo vremena, bili smo slobodni, voljeni i maženi, jedini uvjet je bila odgovornost prema duhovnome uređenju, te smo ga mi i poštovali.
Na žalost, poslije jako dugoga vremena u kojoem smo svi bili istinska braća i sestre, paženi, ljubljeni i maženi od našega Oca, neka naša braća i sestre na čelu sa tadašnjim Luciferom su se počela buniti protiv nebeskoga uređenja, isto kao i u jednoj obitelji kada se djeca počnu buniti protiv očevog uređenja.
Pobuna za pobunom je nastajala, te se duhovno nebo ili "Božije Kraljevstvo" od ovoga momenta počelo dijeliti na dvije polovice svoga postojanja, sa jedne strane su oni koji žele poštovati i biti i dalje uz Očevo uređenje, sa druge strane je Lucifer i one koji ne žele više biti odgovorni prema uređenju neba.
U jednome momentu rat je nastao između dvoje zaračenih strana, naš ljubljeni Otac je stao između nas, te nas je pokušao pomiriti, ali isto tako i objasniti da moramo biti odgovorni, jer ukoliko nema odgovornosti, na kraju ćemo se svi poubijati, iako ovo više govorim na figurativan način, jer mi smo, u stvari, besmrtna bića, te se ne možemo poubijati, ali u smislu da neće biti dobro za nas. Također, naš ljubljeni Otac nam je pokušao objasniti da se moramo voliti, jer ljubav je prva i najveća točka zakona u duhovnoj hijerarhiji, isto kao i što je u materijalnoj poštivanje ustava, uređenja i suvereniteta jedne države.
Ipak, prekasno je bilo za Lucifera, kao i za njegove sljedbenike ili anđele, oni su došli na put bez povratka, te su počeli jednu za drugom točkom duhovnoga uređenja da ruše, osim toga, cijelu pobunu su organizirali protiv svega, a najviše protiv našega nebeskog Oca, te su ga prozvali lažovom, sebičnjakom, folirantom ,te genarlno nekome tko uopće ne ljubi svoju djecu.
Na žalost, došlo je vrijeme rastanka, tako se više nije moglo živjeti, svi smo opet dobili pravo izbora, da li želimo ostati uz Oca ili otići od Njega.
Prvi je otišao Lucifer i njegovi anđeli, te je on od ovoga momenta preimenovan u Sotonu, a to znači onaj koji je protiv Boga i Njegovoga uređenja. Poslije Sotone i njegovih sluga, na žalost, jedna trećina naše braće su krenula za njim, jer se nisu mogli više asimilirati u Božansko uređenje, pogotovo iz razloga što su prestali da ljube, a duhovno nebo ili "Božije Kraljevsto" je skroz koncipirano na čistoj ljubavi.
Ponovljena sloboda izbora
Pad duše sa neba/ Adam, Eva i zmija u Raju
Pad duše sa duhovnoga neba se desilo onoga momenta, kada je duša spakovala svoje kofere i napustila duhovno nebo u želji da živi samostalan život, život van Boga i Njegove direktne ljubavi, isto kao što poneka djeca ne mogu ili ne žele više gledati svoje roditelje ili ostati u njihovoj blizini, pa odlaze u bijeli svijet.
Naš nebeski Otac koji je čista ljubav, nježnost i milost, dozvolio nam je to, te nas je smjestio u raj, a kada kažem raj to znači, da nismo više u "Božijem Kraljevstvu" i nismo u mogućnosti da direktno komuniciramo sa Njim, budući da Ga ne želimo, ali ipak nismo niti smrtna bića, te u raju možemo uživati, pa gotovo slično kao i na duhovnome nebu, budući da raj koji se spominje u "Svetom Pismu" je bio ispunjen sa svim ljepotama i blaženstvima, osim samo nekoliko više koji su imali oni koji su ostali uz Boga.
Osim toga, duša koja je u "Božijem Kraljevstvu" bila kompaktna i cijelovita, dakle niti muško, niti žensko, ali je posjedovala ove karakteristike u sebi, jer je zaćeta od Oca, a stvorena od Majke ili "Svetoga Duha", u raju se morala podijeliti na muško i žensko, budući da u raju nebi mogla uživati u svim razlikama koje raj pruža, ukoliko bi ostala kompaktna i cjelovita kao u duhovnome nebu.
Duhovno nebo je koncipirano na ljubavi, čistoj i nježnoj ljubavi koja se razmjenjuje između duše i duše, duša je nebo napustila jer je prestala da ljubi, te je naš Otac morao podijeliti ovu dušu u raju na dva polariteta u postojanja, da bi mogla uživati u razlikama, odnosno, da bi se ova dva polariteta mogla međusobno da ljube, jer mi smo satkani od čiste ljubavi, te bez ljubavi niti možemo, niti umijemo da živimo.
Da bi duša ostala srećna u raju, Otac je podijelio na mušlo i žensko, te su Adam i Eva jedna te ista duša, te se zato kaže slikovito i metaforički da je Eva došla iz Adamovog rebra, budući da je muški princip duše postao prvo Adam, a ženski Eva.
U raju je duša bila srećna, jer su se dva polariteta duše podijeljeni na Adama i Evu ljubili, ali i uživali u svim blaženstvima koje raj pruža, te je ovo bio jedan pravi idilični život duše podijeljene na dvoje, ali isto tako i bez direktnog uplitanja našega Oca, da se duša nebi previše nervirala što je Otac smeta i uznemirava u njihovoj ljubavi.
Budući daje duša dobila slobodnu volju u raju, kao što je imala na duhovnome nebu, a svaka slobodna volja povlači i odgovornost iza nje, jer što bi značila slobodna volja kada čovjek nebi mogao za ništa odgovarati, naš nebeski Otac da bi duša bila odgovorna i dobila pravu slobodu izbora, dozvoljava joj sve, osim samo jedne stvari, a to je da nekuša plod sa drveta spoznaje, jer će umrijeti.
Dakle, drvo koje se spominje u "Svetome Pismu" se spominje samo slikovito, jer je jako teško na materijalnoj koncepciji shvatanja života zamisliti raj, pa se kroz ovu metaforičku parabolu pokušalo objasniti što znači spoznaja o smrti.
Na žalost, bivši Lucifer koji je preimenovan u Sotonu dolazi metaforički u obliku zmije u Raj, te kuša Adama i Evu da probaju plod sa drveta spoznaje, lažući im da će tada otkriti božansko u sebi. Drvo spoznaje znači da, ukoliko duša proba ovaj njegov plod, da će spoznati smrt, a ne da će spoznati neko blaženstvo ili božansko u sebi, jer je duša već napustila duhovno nebo i odrekla se ovoga božanskoga u sebi, te se morala podijeliti na Adama i Evu, ali Eva i Adam nasjedaju na ovu njegovu laž, kao i što je nasjela u duhovnome nebu kada nas je huškao protiv našega Oca i govorio da je lažov, također, govorio da Bog nam neda da otkrijemo božansko u sebi, jer nas guši sa uređenjem duhovnoga neba u kojem je ljubav prva točka toga uređenja, te brzopleto i naivno, iako je živjela u ljubavi, sreći i izobilju, također puštena od Oca da traži svoju božansku prirodu koju je imala na duhovnome nebu, jede sa toga drvata i spoznaje samo smrt., dok ne otkriva nikakvo blaženstvo ili božansko sa tog ploda.
Postanak
Pad duše iz raja/ Stari Zavjet, Tora, Tevrat
Budući da duša nije vjerovala Ocu na riječ, jer duša je besmrtna i vječna je, bila je to u duhovnome nebu, bila je to i u raju, Adam i Eva su brzopleto i naivno povjerovali zmiji, te su zaključili da ne mogu umrijeti i da ih Bog opet laže, kao što je to činio oduvijek, kako je Sotona tvrdio.
Duša je bila totalno nezrela i naivna, te je postala opet prevarena, kušala je plod i osjetila po prvi puta smrt, isto kao i u materijalnom svijetu što su neki mladi ljudi naivni i nezreli, iako imaju slobodu izbora, ali ne slušaju svoje roditelje, pa ih ulica prevari.
Sve duše na zemlji i sve duše u cijelom univerzumu su duše, koje su bile nezrele i naivne, te su zloupotrebile slobodu svoga izbora, umjesto Oca slušali su Sotonu, te su morali učiti na puno teži način, isto kao i dijete koje ne sluša svoga oca ili majku mora učiti sa ulice.
Po prvi puta duša, iako nikada nije kušala smrt, postaje smrtno biće, ali osim toga, po prvi puta duša mora teško raditi da bi održavala egzistenciju, u znoju svoga lica teško uzima plod i urod iz zemlje da bi se prehranila, dok ženski dio duše je dobio gospodara u muškarcu, bio to muž, otac ili brat.
Naš Otac od vječnosti je uredio ovako zemlju, da muškarci nebi postajali lakomi, te umjesto teškog i poštenog rada da nebi gubili obraze u lakomstvu i besposličarenju, također žene sa druge strane, da bi sačuvale svoju čednost uz muškarca, te da nebi postale lake i napadane.
Ukoliko se malo osvrnemo oko sebe, draga Biljana, upravo možemo vidjeti situaciju slijedeću, da muškarci danas za sitnice gube svoje obraze, bez teškoga rada žele doći do zarade, mito i korupcija, kao i svaki mogući vid kriminala cvate, neki su spremni i brata prodati samo da zarade, dok žene sa druge strane, za sitnice čednost gube, prostitucija, trgovina ženama, pedofilija na svakome koraku raste, žene danas, uglavnom, ne žele uz muža, brata ili oca da su, ali ih zato većina drugih posjeduje.
Dakle, plan našega Oca je bio, da muškarca i ženu načini odgovornima, te sačuva od izopačina, a čovjek se može najbolje sačuvati od toga, ako pošteno i teško radi za koricu kruha, dok žena čuva svoju čednost uz svoga gospodara. Kada se kaže gospodar, onda se to ne odnosi na nekoga tko je izrabljuje ili uništava, već tko je voli i čuva, isto kao i dijete što se voli i čuva, ali ima roditelje za gospodare.
Ljudi su bili sretni i zadovoljni u početku, Oca nisu više mogli vidjeti, niti čuti, ali su se sa Njim mogli družiti preko Njegove pisane "Riječi", osim toga, dobili su opet slobodu izbora, s tim da su za tu slobodu morali poduzeti odgovornost, a odgovornost je bila u poštenom radu i ženskoj čestitosti.
Međutim, pošto zmija nikada ne miruje, te stalno zavarava ljude, kao i što je to radila na nebu, muškarca je odvratila od teškoga i poštenog rada, ubijedila ga da treba lagodno i ugodno živjeti, ženu da treba muža, oca, ili brata ostaviti, te se prepustiti zadovoljstvima koje svijet pruža.
Po prvi puta na zemlji dolazi do lakomstva, krađe, bančenja, bludničenja i pijanstva, kao i svaki drugi vid izopačina, homoseksualnost, predofilija, incest, općenje sa životinjama, itd., osim toga, klanjanje raznim statuama, kipovima i izmišljenim božanstvima, prizivanjima različitih energija koje se u početku čine ugodne, a poslije ga opsjeda i drži pod kontrolom, itd.
Kao i na nebu što se desilo, na zemlji također dolazi do razdvajanja svijetova, jedni slušaju zmiju koja ih zavodi, drugi bi da služe Boga. Oni koji su htjeli da služe Boga, postaju Božiji izabrani narod, oni koji nisu htjeli, postaju pagani i neznabožci.
Kao i što je na duhovnome nebu ili "Božijem Kraljevstvu" došlo do rata između onih koji žele da su uz Boga, tako je na zemlji došla slična situacija, jer drugi bi da služe zmiju. Božiji narod uz Božiji blagosov je u konstantnom ratu sa svakim vidom paganstva, želi svaki mogući vid grijeha da odstrani iz svojih redova, te da ostane vjeran Bogu.
Dakle, Draga Biljana, nikada nije dolazilo do međureligioznih ratova, te se nikada nije ubijalo radi određene religije ili vjerovanja, ratovi su vođeni sa paganskim narodima, a paganski narodi su bili oni koji se prepuštaju svim izopačinama, te su te iste izopačine htjeli da unesu i u Božiji narod. Osim toga, u to vrijeme nije bilo druge religije, osim Staroga Zavjeta, Tore ili Tevrata, kako se u Islamu zove Stari Zavjet. Istini za volju, postojala je još objava Vede, koja je isto tako "Božija Riječ", ali ova dva naroda se nisu mješali, niti su imali kontakta u to vrijeme u religioznom smislu.
Iako se Božiji narod uz Božiji blagoslov odupirao dosta dugo vremena paganstvu i izopačinama, malo po malo, korak po korak, nemoral se počinjao uvlačiti i u njihove redove, te je na kraju, na žalost, umjesto da pokori pagane, doživio da njih pagani pokore, te da ih stara zmija uzme u svoju kontrolu.
Novi Zavjet/Indžil
Dolazak Isusa (H)Krista
Božiji izabrani narod je pokazao veliko nevjerstvo Bogu, te je pokoren od strane Sotone, umjesto "Božije Riječi" , poštenog i čestitoga života, postali su zavidni, prevrtljivi, ljubomorni, skloni svim izopačinama i svakom vidu licemjerstva.
Problem je u svemu ovome, draga Biljana, da se na zemlji ne može vječno ostati, kao što smo to mogli u duhovnome nebu, te čovjek mora jednoga dana umrijeti, a gdje će čovjek, odnosna njegova duša poslije smrti? O ovome ću ponešto malo poslije.
Dakle, u Božijij milosti i mudrosti dolazi nam na svijet naš spasitelj i Gospodin Isus (H)Krist, budući da je svijet u tome momentu bio lišen sve moguće ljubavi, ali zato sa druge strane, svaki mogući vid izopačine je bio u čovjeku.
Isus (H)Krist nam donosi novu ruku pomirenja sa Bogom i od njega dolazi novi savez sa Bogom, u kojem ne vrijedi više pravilo da se čovjek obračunava ratovima i nasiljem sa paganskim narodima i neznabožcima, već umjesto toga da se ljubi bližnji svoj kao sam sebe.
Budući da su ljudi toliko nisko pali, te im je inteligencija skroz otupila, postali su gotovo kao životinje, ovako lošu situaciju može jedino ljubav popraviti, jer kada čovjek izgubi onu istinsku inteligenciju koja se nalazi u njemu, a gubi je tako što ne sluša ili ne razumije "Božiju Riječ", te se prepušta svim mogućim čarima ovoga svijeta, ljubav još jedini može pomoći, budući da čovjek ne može više razumski povezivati neke logične stvari, ali zato srcem može osjećati.
Isus( H)Krist nas uči da ljubimo jedne druge i da služimo Bogu, a da bi ljubili jedni druge i služili Bogu, moramo se prvo očistiti izopačina koje su u nama, jer ljudsko srce ne može da ljubi iskreno i nježno, dok nemoral u njemu vlada.
Tko je htio prihvatiti Isusa Krista; - on ga je prihvatio, međutim, lakom i iprevrtljivi ljudi, puni svih izopačina su ga prodali i predali na smaknuće, da bi mogli u svome grijehu i dalje nesmetano uživati.
Osim toga, nastala je cijela hajka na njegove sljedbenike ili apostole, i svako tko je htio da ljubi i slijedi Isusa Krista, završavao bi na križu ili lomači.
Ljudi obmanuti Sotonom nisu shvatali da je on jedina nada i zadnja šansa za povratak našemu Ocu, jer tko Isusa (H)Krista ne prihvati, ostaje Sotonin rob, a budući da se na zemlji ne može zauvijek ostati, ova stara zmija koja čovjeka odpamtivjeka zavarava, vodi ga direktno u pakao.
Jer, draga Biljana, ukoliko na zemlji ne možemo ostati, a Bogu se ne možemo vratiti jer smo prestali da ljubimo, Isusa (H)Krista ne prihvatamo svim srcem, čovjek odlazi u bezdan, jer bezdan ili pako je kraljevstvo onoga kojeg smo izabrali još na nebu, dok smo bili svi na okupu.
Budući da u to vrijeme, svi koji su slijedili Isusa (H)Krista su postali proganjani, mučeni i na kraju fizički likvidirani, ljudi su počeli gubiti duboku vjeru u Njega, te da bi se zaštitili od tlačitelja, osnovali su prvu crkvu sa Papom na čelu, i od tada nastaje institucionalizirano (H)Kršćanstvo, iako Isus (H)Krist nije to tražio, već je tražio da ga slijedimo čak i ukoliko je život u pitanju.
Poslije formiranja prve crkve, ali radi unutrašnjeg neslaganja, dolazi do podjela unutar crkve, tako da danas u svijetu imamo preko 40. tisuća registriranih crkava sa različitim (h)kršćanskim predznacima, i vrlo često se oformira neka nova, jer ljudi ne razumiju da su opet zavedeni starom zmijom, budući da su prestali ljubiti i slijediti Isusa (H)Krista.
Osim toga, čovjek se toliko izopačio i postao besčudan, da danas u svijetu se izdvaja jedna mala grupica ljudi koji su toliko pokvareni i zli, koji svu moć i bogatstvo žele da drže u svojim rukama, osim toga, to im nije dovoljno već nas oprašuju iz zraka, truju nam vodu, daju da konzumiramo vještačku hranu, drženam iznad glave atomsku bombu, da uz sve one izopačine koje su bile u Starome Zavjetu prisutne, ovdje dolazimo do definitivne kulminacije zla.
Jer, kada čovjek ne želi da sluša Božiju Riječ koja kaže, da čovjek mora raditi teško, a žena biti uz gospodara, svaki vid izopačina se pojavi na čovjeku, sa druge strane, kada ne želi da slijedi Isusa (H)Krista i ljubi svoje bližnje, zlo ga totalno, prije ili kasnije, obuhvata cijelog.
Kuran
Posljednje upozorenje
Časni Kuran nije neka nova Objava koja je došla na svijet, Kuran je samo potvrdaTevrata i Indžila ili Starog Zavjeta i Novog, osim toga, Kuran je zadnje upozorenje od našega nebeskoga Oca ili uzvišenog Allaha kako Ga muslimani zovu.
Dakle, budući da muslimani ponekad pogrešno interpretiraju Kuran, kao i što (h)kršćani Bibiliju, ljudi pomisle vrlo često da je ovo neka nova Objava, te da ove dvije Objave nemaju puno dodirnih konekcija, osim u nekim slučajevima koje se slažu. Međutim, ista se suština može pronaći u obadvije Objave, ali budući da su ljudi danas izgubili inteligenciju, čak i neke logične stvari ne primjećuju, a što tek reći o nekim eventualno malo kompliciranijim momentima.
U svakome slučaju, časni Kuran je zadnje upozorenje čovjeku pred "Sudnji Dan" ,da se vrati časnom, poštenom i čestitom životu, ženama da čuvaju svoju čednost uz muškarca, brata ili oca, te da se ljudi vrate "Božijoj Riječi", budući da je vrijeme na isteku.
Čak i da ne dođe do "Sudnjega Dana", jer mnogi ljudi ne vjeruju u njega, čak nek je i tako, ali mi dolazimo do našega zenita u ljudskom smislu, te ukoliko se čovjek ne popravi, sami ćemo se uništiti, budući da u čovjeku nema više one ljubavi koja misli na dobrobit drugoga, već je sve interes i računica.
U svakome slučaju, budući da je časni Kuran samo potvrda ranijih Objava, neću puno da ulazim u ovu Objavu, sve što se može naći u Bibliji, kao i u Vedama, može se naći i u ovoj Objavi, iako je nešo malo reduciraniji od drugih Objava.
Sudnji Dan
Vrijeme je isteklo
Budući da je naša avantura započela jako davno, još od vremena kada smo bili svi skupa na okupu u duhovnome nebu, bili smo svi braća i sestre po Bogu, voljeni, ljubljeni, maženi i paženi, te smo svi bili kao jedno, zmija nas je prevarila, odrekli smo se ljubavi i postali lakomi, zavidni, ljubomorni, na kraju zli, jer kada se čovjek odrekne ljubavi, ali one istinske nježne ljubavi, čovjek postaje poput životinje, besčudne i podle, a ne kako nas je Sotona zavaravao da smo kao životinje kod Oca, i da nas Otac samo iskorištava.
Jer, mi imamo svemogućega Boga, Njemu ništa ne treba, On ne ovisi uopće od nas da bi imao potrebu da nam nanosi neku nepravdu, međutim, duša je nasjela jer se polakomila, a poslije je postala čak i zla, te se potpuno ljubavi odrekla.
Kada kažem ljubav, jer mnogi ljudi ne razumiju uopće ovu riječ i oni misle da vole, budući da su eventualno zaljubljeni ili imaju svoga stalnog partnera, ljubav znači da se svi ljudi međusobno vole, bez interesa, računica ili povratnih kompromisa.
Ljubav je čista, plemenita, nježna, ona se samo predaje, a za uzvrat ništa za sebe ne traži. Srce voli i kad je povrijeđeno od ljudi, kad ga čak i napadaju, isto kao i Isus (H)Krist što je sve ljubio, iako su ga na krst dali.
To je ljubav, druge ljubavi nema, sve ostalo je imitacija ljubavi i njena blijeda sjena!
Na "Sudnjemu Danu" će biti samo jedan parametar po kome će se ljudi suditi, a to je da li su slijedili Isusa Krista, jer Isus Krist je simbol žrtvene ljubavi. Dakle, na "Sudnjemu Danu" se neće suditi po zemaljskim parametrima, da li je netko bilo lojalan građanin neke zemlje, da li je uredno plaćao svoje račune, itd., već da li je čovjek ljubio svoje bližnje, kao što je nas Isus Krist ljubio dok je bio fizički prisutan na zemlji.
Nažalost, mnog ljudi neće proći na "Sudnjemu Danu", jer mnogi ljudi danas ne ljube, a i ako eventualno ljube, onda je to ljubav zaprljana sebičnošću, požudama, interesima ili željom za posjedovanjem netkoga, što ustvari nije ljubav već njena lažna imitacija.
Pakao
Mnogi ljudi ne vole da ćuju ovu riječ "Pakao", jer ih ona plaši, pa onda ili ne vjeruju u njega, ili ukoliko eventualno i vjeruju, onda misle da oni tamo sigurno ne idu.
Međutim, vjerovali ljudi ili ne, mislili ili ne, prihvatali ili odbacivali, pakao je stvarno mjesto i stvarniji je od ovoga života kojeg sada živimo, budući da je ovaj život momentalan, a pako je vječan.
Budući da ljudi ne žele da ljube, te se stalno svrstavaju u neke dominacije, grupacije, asocijacije, pozicije ili opozicije, vjernike ili nevjernike, feminističke pokrete ili antifeminističke, religije, filozofije, bilo duhovne bilo materijalne, crkve, džamije, sinagoge, hramove, prijatelje ili neprijatelje, muškarce ili žene, dakle, ljudi se svrstavaju u bilo što što im momentalno odgovara po skonostima, ljudi će raditi što god treba, ali samo neće početi ljubiti bližnjega kao samoga sebe, ljudi uopće ne shvataju da su obmanutistarom zmijom, koja ih stalno dijeli i zavađa, razjedinjuje i napada, te ih korak po korak, malo po malo, vodi u rupu bez dna.
U pakao odlaze sve one duše koje nisu htjele da ljube, odnosno, sve one duše koje nisu htjele priznati i prihvatiti Isusa Krista, budući da je Isus Krist simbol nesebićne ljubavi, a stara zmija je simbol zla i mržnje.
Čovjek se ne može duhovno izgrađivati ili napredovati, ukoliko neće nesebično da ljubi, jer sva duhovnost, filozofija, mudrost ili religija počiva na temeljnom postulatu ljubavi, jer ukoliko čovjek ne otkrije ono božansko u sebi, a to je nesebična ljubav prema svome bližnjem, čovjek otkriva onda ono sotonski u sebi, a to je sebičnost i krajnju njenu kulminaciju u mržnji.
U pakao idu duše koje su sebične ili mrze, jer u paklu vlada sušta sebičnost i mržnja, a kralj ovoga podzemlja je onaj, koji nas je zavaravao cijelo vrijeme, udaljio nas od samih sebe i onoga božanskog u nama, posvađao sa Ocem, napravio smrtnim bićima, slabim, prevrtljivim i licemjernim, te finalno uz smijeh prepun mržnje nas očekuje u svome kraljevstvu.
U podzemlju nema ljubavi, nježnosti i veselja, u podzemlju traje konstantna patnja, bol i plač, sebičnost i mržnja, u podzemlju duša umire na kapaljku, ali ne može da umre jer je vječna.
Ljudi trebaju konačno shavtiti, mi smo rezultat Očeve ljubavi i "Sveti Duh" nam je posteljica ili koljevka, čovjek ne može živjeti bez ljubavi, jer smo satkani od najčistije Očeve ljubavi, ali ljudi ne žele više da ljube, jer je tama obuhvatila njihovo srce, tama će odvesti njihovo srce u podzemlje, srdašcad onih kolji ljube vratiti Ocu.
Ovaj život je ruski rulet, prihvati ili ostavi, ili će ljudi početi ljubiti ili neće, svi imamo izbor, a ovaj izbor nas čini slobodnim bićima, jer smo božanska djeca, izbor koji smo napravili je naša odgovornost!
Draga Biljana, nadam se da će ovo pismo pomoći u boljem razumjevanju istine, smisla i suštine života, ljubavi kao epicentru svih ljudskih težnji, te finalno da ćemo svi pronači ono istisnko božansko u nama!
Dario Arčon
Orebić/Pelješac/Hrvatska,12.06.2017.