Filozofija Noja

Nama treba samo rupa

Čudna ptica je taj Noj. Naizgled krupna i jaka ptica, pravi primat vrijedan divljenja među svojim rođacima, ostalim pticama. Šepuri se ponekad i ističe svoje perje, koje na sunčevom svjetlu izgleda lijepo i graciozno, čisto i uredno. Voli uvijek da je u društvu, među ostalim nojevima i često pokazuje svoju snagu vrijednu divljenja i pažnje. Ženke noja skroz polude kada vide takvog dasu i uvijek su spremne na romantično udvaranje, mašu svojim krilima i zavode, pa se poslije takvih romantičnih druženja znaju prepustiti u ljubavnu vezu. Ostali nojevi se ponekad bune i pokušavaju skrenuti pažnju na sebe, nekad milom a ponekad silom, sve ovisi od kakvog su raspoloženja. Sve u svemu idila je prisutna, gotovo još malo do savršenstva fali, život noja je stvarno pažnje vrijedan, ali samo jedan problem veliki njega muči. Glava mu je gotovo uvijek u rupi, pa život pored njega nekako prolazi. Opsnosti se tu mnoge vrebaju, lavovi i ostali grabežljivci su mu stalno za vratom, a i ostale životne tubulencije i raznorazni sitni i krupni problemi njega pogađaju. Međutim ipak, za noja zime nema i on na sve probleme sa još većom rupom odgovara, pravi je majstor za dubinu i širinu, te sve probleme u rupi sa entuzijazmom riešava. Ponekad se tu i neka kavga zadesi, nojeva je puno a rupa često malo, pa kada više glava želi u jednu rupu da se smjesti, tučnjava tu jedino pomaže. Sve u svemu, može se ipak živjet nekako, život nije nikome baš lagan pa tako ni noju, te na kraju krajeva: »nema tako velikog problema, koliko rupa može biti duboka « - poručuje noj!

Laž:

Život je uistinu pun problema i opasnosti koje vrebaju na svakome koraku. Neke opasnosti su prirodna pojava, kao što je starost, bolest i smrt na prvom mjestu, a zatim ostala prirodna dešavanja kroz elementarne nepogode, promjenu klime, itd. Neke opasnosti su izazvane ljudskom nepažnjom, pohlepom, nemaraom i sebičnošću. Kada se sve zbroji na kraju spisak problema je zaista dug, toliko dug da rupa se otvara kao jedino rješenje za sve životne izazove.

Rupa ima raznih vrsta, nekada su rupe tu da bi čovjek sebi olakšao samo mometalnu situaciju, a nekada su da bi riješio neko egzistencijalno pitanje, ali također rupe su tu za noja da bi pobjegao i od istine. Sve u svemu, na prvi pogled se često čini da budući na sve životne okolnosti i izazove, jedino dobra rupa pomaže. U rupi možda život pored nas prolazi, a možda i istina ne može da nas dotakne, ali zato barem trudimo se da imamo miran san.

Međutim, što ukoliko većina životnih problema i ostale turbulencije koje nas pogađajujesu upravo izazvane istom tom rupom!? I na kraju krajeva, što ako neko poznavajući filozofiju noja upravo  i čini iste, budući da već unaprijed zna na što je noj spreman!? Bilo kako bilo, da bi dobili neki odgovorna ovo pitanje, kao prvo bi trebali izvaditi glavu iz rupe, ali upravo to je i najteže, zar ne!?

Istina:

Ljudi u današnjem društvu u kojem pratimo visoki tehnološki napredak, međukontinentalnu povezanost kada su u pitanju informacijske tehnologije, ali također i veliki izvor literature, što štampane a što elektronske, još uvijek u velikom broju sebi dopuštaju da svoju glavu drže duboko u osobnim imaginarnim rupama. Kažem, pogotovo u današnjem svijetu koji u našoj bližnjoj ili daljnoj prošlosti, koliko je nama barem zvanično poznato za sada, nikada nije bio u boljoj situaciju kada su informacije u pitanju. I ne samo to, često se stvara utisak da je baš suprotno, budući da ljudi od prije stotinu godina i ganeracije još prije toga su također držali glave duboku u rupama, ali želja za znanjem i istinom je ipak bila nešto više prisutna, dok danas kada smo u najboljoj situaciji do sada, stvara se dojam još uvijek rupa je jedino rješenje. Također, pojavljuje se i jedan dio ljudi koji periodično su spremni izvaditi glavu iz svoje rupe, ali samo donekle i vrlo ograničeno.

Ali, zašto je to tako?- ...i zašto se ta naša imaginarna rupa uopće pojavljuje?

Kao prvo, da bi odgovorili na ovo pitanje, onda se moraju uzeti dvije predpostavke koje proizilaze kao odgovor, jedna je istina a druga je svijest. Ukoliko ove dvije predpostavke nisu uključene u odgovor, onda ni pitanje nije na mjestu, odnosno, rupa je uistinu jedino rješenje.

Dakle, kada društvo dozvoli sebi da laž i neistina dominira u svim njegovim segmentima, istina kao takva ne može da se probije do svijesti ljudi, a budući da jedino istina diže i drži svijest budnom, jer sve ostalo sem istine projecira veću ili manju rupu u svojoj suštini, rupa kao jedino sredstvo zaštite ostaje u svakodnevnom životu.

Baš poput djece koja nisu još uvijek spremna za sva životna iskušenja, te svoju suštinu traže u imaginarnim rupama. To u praksi znači da istina uvijek mora biti involvirana u svim ljudskim težnjama i ona mora biti osnovna pokretačka snaga, a svijest koja participira istinu uvijek je otovrena i propusna, te se kao takva proporcijonalno diže u ovisnosti svoje propusnosti, dok sa druge strane, kada se istina zamjeni sa neistinom, propusnost proporcionalno opada u ovisnosti njene zatvorenosti, što u svojoj konačnici automatski otvara imaginarnu rupu kao jedino rješenje.

Dakle, ove rupe koje se pojavljuju u našim svakodnevnim životima nisu prirodni tjek stvari već jednostavno slaba propusnost i ona uvijek generira sa još većom rupom u ovisnosti koliko neistina smanjuje istu.

Sad kada poznajemo prirodu nojeve rupe i odakle se one pojavljuje, također možemo zaključiti da, ukoliko neko želi da manipulira sa imaginarnim rupama u s vijesti ljudi, sve što treba da učini je da noja odmakne što dalje od istine, a rupa se otvara kao automatska reakcija svijesti. Vrlo jednostavno, zar ne!? A mislili smo do sada vjerojatno da za prvorazrednu manipulaciju trebaju duge pripreme i puno uloženog truda, dok u praksi je situacija sasvim drugačija.

I ne samo to, budući da propusnost opada i da se eksponencijalno svijest sužava, umjesto širi, svijest odraslog čovjeka postaje da liči sve više na svijest djeteta, međutim, budući da svijest koja ne korespondira sa okolinom, jer se nalazi u imaginarnoj rupi, nije iskoristiva, a ukoliko nije iskoristiva onda je ovisna, a kada je ovisna onda je zahtjevna, što implicira potrebu da se drugi brinu o njoj, što u svojoj konačnici ne odgovara nikome.

Baš kao i u djeteta kada svijest nije propusna, ona kao takva postaje neiskoristiva i ovisna od drugih.

Da bi se našlo rješenje u ovakvoj situaciji, koja ne odgovara nikome, odnosno, svijest koja sve više postaje ovisna, a ne dobro iskorištena, umeće se jedan novi fenomen u cijelu priču, a to je ego.

Ego je fenomen koji se pojavlju na dva načina, prirodno (spontano) i vještački.

Spontani ego se pojavljuje kao prirodna reakcija na svijest koja nije propusna, odnosno ne korespondira sa istinom, jer ukoliko ego se nebi pojavio svijest koja postaje sve više ovisna nebi mogla samostalno da funkcionira, pa kao takva opadala bi sve više i ispod stanja svijesti djeteta.

Kao i  uprimjeru djetata, kada svijest ne odgovara sa istinom, stvara se imaginarna svijest, koja je u stvari rupa, ili drugim riječima ego koji svijest djeteta drži u neprirodnom-imaginarnom stanju.

Vještački ego se pojavljuje kao reakcija na životne okolnosti i situacije, odnosno, svijest koja nije propusna, te sa druge strane je visoko ovisna snaži svoj ego-subjekt promatranja, kao jedini odgovor na sva životna iskušenja. Kao i uprimjeru djeteta, kada svijest nije propusna pa se ista na vještački način hrabri ili diže od strane drugih, odnosno podiže mu se ego ili samopouzdanje.

Iz tog razloga često u praksi možemo primjetiti tri kategorije ljudi, koji imaju spontani ego kao reakciju na svijest koja nije propusna za istinom, ali također i vještački ego kao reakcija okoline, i treća kategorija koja nema vidljivo izražen ego, ali budući da svijest nije propusna ostaju bukvalno ovisni o drugim.

Dakle, sada kada znamo da rupe se pojavljuju kao prirodna reakcija radi stanja svijesti i njene ne propusnosti, te također da društvo treba skloniti samo od istine, ali isto tako da bi svijest što bolje iskoristili, odnosno što manje je učinili ovisnom, podižemo ego subjekat promatranja, i tek sada možemo raditi prvorazredne manipulacije, a svijest koja je već odavno u svojim imaginarnim rupama radi spontanog ili vještačkog ega ne primjećuje u kakvoj se situaciji nalazi.

I tako vrijeme prolazi i dan-danas za većinu, i što bi rekli nojevi: "nema toliko velikog problema, jer nema niti svijesti adekvatne, odnosno, rupa i ego mogu biti dovoljno veliki".

Bog je apsolutan i zato nema razlike između Njegovoga imena i Njega samoga