Pismo za Dragu Kopića
Materijalni i duhovni egoizam

Poštovani Drago Kopić,

Uvod

Ovo pismo, koje moja malenkost želi uputiti vama, je samo jedan mali pokušaj da se eventualno neke zablude, koje se pojavljuju u svim vjerskim krugovima, bez obzira odakle vjernici/posvećenici dolazili, pokušaju otkloniti, jer zablude su sastvani dio svakoga pojedinca, budući da većina ljudi pokušava snagom svoje intelektualne svijesti, ili određene duhovne prakse da pronikne u nešto što je veliko i nedokučivo.

Također, takozvani duhovni majstori, kao i njihovi sljedbenici, rade istu stvar, ali samo na drugačiji naćin, tako što posebnim meditacijama, otvaranjima čakri, kanalisanjem energije, itd., pokušavaju skroz svoje sebstvo ili duhovnu komponentu koja se nalazi u svima nama dokučiti nešto što je beskrajno, te u zabludi i velikom neznanju proglašavaju sebe bogom ili ravnim njemu, ili ako ništa drugo, da su povezani sa Bogom kroz kozmičku svijest.

Dragi moj Drago, kao prvo, Bog je toliko velik i beskrajan, da samo zahvaljujući Njegovoj milosti se netko može prosvijetliti, ili dobiti neophodnu inteligenciju da Ga shvati, a nikako individualnim naporima ili dostignućima, jer ukoliko bi mi svi mogli spoznati Boga svojim osobnim naporima ili određenim duhovnim praksama i tehnikama, onda Bog nebi uopće bio toliko velik, budući da bi čovjek slijeđenjem neke određene tehnike uz izvjestan trud mogao spoznati nešto što je nedokučivo.

Kao drugo, duša ili sebstvo (duhovna komponenta) koja se nalazi u svima nama je samo jedan mali djelić beskraja, te je istina da je božanske supstitucije ili kvalitete, ali bi to bio ekvivalent pokušaju da kap okeana pokušava da shvati ogromni okean, budući da je kap okeana samo jedan sićušni dio beskraja. Iz ovoga razloga, čovjek se mora odreći svoga ega, te prihvatiti činjenicu da je nemoćan svojim individaulnim naporima postići nešto što se ne može postići, te skrušeno, ponizno i sa velikom ljubavi prema istini zamoliti "Onoga", koji je stvoritelj svemu,  da bi dobio neophodnu inteligenciju sa kojom može proniknuti u tajne beskraja.

Sve dok ovo čovjek ne uradi, još uvijek je pod dominacijom lažnoga ega, pa taman ukoliko je i eventualno neki duhovni lider ili učitelj, budući da ego zamagljuje percepciju i neda da se istina vidi i spozna u svome uzvišenom stanju.

Materijalni i duhovni egoizam (ego)

Kao što si i sam, dragi Drago, mogao primjetiti, da danas živimo u vremenu teških licemjerstava i svađa, budući da ovaj nesretni ego zadaje svima velike glavobolje, jer ego čini čovjeka posebnim i velikim, ego čini da je netko bolji od drugoga, te ego finalno neda da se istina spozna, jer upravo ovaj ego čini svu mizeriju ljudskog života, jer ego čovjeka stavlja u pat poziciju u kojoj se pojedinac samo vrti u krugu, nesposoban i nemoćan da izađe iz začaranog kruga. Dok svakodnevnim ljudima ova činjenica nije poznata, činjenica u kojoj ego im neda da progledaju i spoznaju pravu realnost, tako mnogim takozvanim duhovnim mastorima (učiteljima) nije poznato da postoji i duhovni egoizam, koji neda da se istina spozna u uzvišenom stanju, te se i oni vrte u začaranom krugu, a upravo ovaj duhovni ego im zamagljuje percepciju.

Materijalni egoizam se može primjetiti kod običnih i svakodnevnih ljudi u konstantnoj želji za uživanjem u marerijalnim stvarima, te pokušajima na bilo koji način da zadovolje svoje materijalne aspiracije, jer ukoliko ne, onda silno pate. Ovu patnju prouzrokuje žudnja za materijalnim zadovoljstvima, jer žudnja stvara pohlepu, a pohlepa prouzrokuje sebičnost, te se sebičnost kroz pohlepu mora zadovoljiti da bi čovjek postao na momenat zadovoljan. I tako kao začarani krug, od žudnje do žudnje, od pohlepe do pohlepe, čovjek je stalno i konstantno u procjepu između želja i momentalne realnosti, te kroz sebičnost i misleći samo na sebe pokušava da postane srećan, a u stvari, prave sreće nema.

Mnogim je duhovnim učiteljima, kao vjerojatno i vjerskim predstavnicima poznata ova činjenica, te svi oni na svoj način pokušavaju da se nekako oslobode sebičnosti, pohlepe i materijalnog ega, tako što se pojedinci odriču svjetovnih zadovoljstava, ili obuzdavaju sve čulne aktivnosti, neki odlaze u celibate, samostane ili prirodne celibate kao što su šume, ili ako ništa drugo u krugu svoga doma pokušavaju da se povuku u osamu, a samim tim odriču od svjetovnih udovoljavanja.

Kažem, mnogim običnim ljudima je ovo nepoznanica, budući da ljudi uglavnom misle da je život namjenjen da se kao limun iscjedi do kraja, te žive po ustaljenim poznatim materijanim postulatima: "u sebe, na sebe i pod sebe";- dok na kraju ne postanu oni ti koji su iscjeđeni kao limun od života, i ne okončaju svoju materijalnu egzistenciju sa veoma skromnim ili nikakvim rezultatima, iako na materijalnoj razini poneki umiru jako bogati.

Također, po istome principu, postoji i duhovni egoizam, te iako je materijalni egoizam, uglavnom, mnogim duhovnim i vjerskim liderima poznat, ali kada je u pitanju duhovni, onda se ovdje može naći tek nekolicina ljudi na ovome svijetu koji uopće zna ovu činjenicu, a pravi je raritet pronaći pojedinca koji pokušava uopće da radi na duhovnom egoizmu, odnosno da ga se odriče ili prevaziđe.

Slično kao i materijalni egoizam koji osobu drži u začaranom krugu, duhovni egoizam ima iste pogubne učinke, budući da ne dozvoljava da se istina spozna u svome uzvišenom stanju, jer duhovni egoizam dovodi do duhovne nadmenosti, gdje pojedinci misle da mogu uz sopstvene napore doći do izvjesnih rezultata, istao kao što u materijalnom egoizmu pojedinci misle da kroz fizički napor mogu postći cilj. Duhovni egoizam je još i gori od materijalnog, budući da duhovni egoisti sebe u iluziji znaju proglasiti bogom, ili ako ništa drugo njemu ravnim, ili ako ništa drugo u iluziji se posmatraju kao jedno u kozmičkoj svijesti, dok materijalni egoizam uglavnom izaziva nevjericu i ateizam za bilo kakve duhovne rezultate.

Kozmička svijest/iskustvo

Mnogim ljudima ovo stanje kozmičke svijesti ili iskustva nije poznato, kao i svakodnevnim vjernicima, a prava rijetkost je i među takozvanim duhovnim majstorima da su došli do ovoga stanja, ipak čak i tako, kao što i sam naziv govori, kozmička svijest je samo uobrazilja uma, te je materijalne kvalitete kao i svako drugo iskustvo, iako je sačinjeno of finije meteije, ili istančanijeg dijela našega uma.

Sva iskustva koja čovjek primjećuje u svome životu, su u stvari uobrazilja uma ili san, pa se iz toga razloga materijalno iskustvo zove iluzija, budući da u jednom određenom momentu počinje, a već u narednom završava.  Budući da je um takve supstitucije da može beskrajno fantazirati, jer um opstaje jedino na iskustvima, budući da um projecira sva iskustva koje čovjek primjećuje u momentu, pojedini takozvani duhovni majstori se vole igrati sa iskustvima na nivou uma, isto kao obični ljudi što vole da se zabavljaju sa ovim grubim materijalnim iskustvima.

Problem je u tome što oni u iluziji ne shvaćaju, da tek pravi duhovni život započinje kada je osoba digla svoju svijest iznad uma, pa samim tim i kozmičke svijesti, jer duhovna iskustva su stalna i vječna, odnosno, niti nastaju, niti  završavaju, baš upravo kao naš "Stvoritelj" koji niti je nastao, ali niti će proći.

Kozmičko iskustvo nije stalno i vječno, mada je u ovim sverama uobrazilja uma jako istančana, ipak, svako iskustvo mora da se jednom završi, osim pravog i vječnog duhovnog iskustva.

Radi ljudskog ega i radi uobrazilje uma, čovjek u stvari sanja svoju egzistenciju, ali je najveći problem što čovjek zavoli ovaj san, te u takvoj ljubavi san za pojedince postane stvarnost i jedina realnost.

Svako iskustvo koje naš um projecira, projecira iz razloga što ljudi vole da sanjaju i vezuju se za iskustva sna, a budući da ne mogu uživati u pravim i vječnim duhovnim iskustvima, prolaze iz jedene u drugu egzistenciju, odnosno, iz jedne u drugu dimenziju. 3., 4., 5., 6., ili bilo koji drugi denzitet, je u stvari uobrazilja našega uma ili san, te se naša braća i sestre ovdje smještaju i rangiraju, radi izvorne želje za uživanjem u ovisnosti njihovih želja.

Kozmička ili univerzalna svijest je također san, iako sačinjen od malo suptilnije materije, gdje naša braća i sestre na nivou jako fine uobrazilje uma levitiraju u kozmičkom jedinstvu, te imaju lažan osjećaj da su povezani na sam izvor stvaranja. Budući da je ljubav aktivna komponenta stvaranja, jer naš Stvoritelj je "Čista Ljubav", te ljubav jedina sve dovodi u postojanje, i ljubav je jedina odgovorna za sve što je nastalo, naša braća i sestre na nivou kozmičke svijesti postaju stvaralački aktivni, budući da je intezitet ljubavi na ovim razinama ,uglavnom, dosta velik, ali budući da je također ovo sve uobrazilja uma, oni, u stvari, stvaraju iskustva koja su unutar uma, ili drugim riječima, stvaraju san (sanjaju), te u lažnoj nadmenosti i iluzije sebe proglašavaju bogom ili povezanim sa njim, budući da su stvaralački aktivni i da su iznad materijalne percepcije shvatanja, te misle da su došli do zadnjeg savršenstva.

Kada čovjek ne želi da uživa u pravim i vječnim duhovnim iskustvima, budući da je princip slobodne volje zastupljen, i da svaki čovjek ima svoj izbor, uz ego koji se pojavljuje kod takvih pojedinaca "Stvoritelj" mu pridodaje i um, te u stvari, naša duhovna komponenta koja se zove duša primorana je da sanja svoju egzistenciju, ili drugim riječima, da lebdi na uobrazilji vlastitoga uma.

Iznad vještačkog (ego) subjekta promatranja

Materijalni egoizam nam je svima jako poznat, te o ovoj vrsti egoizma neću više govoriti, ali bi se sada volio posebno skoncentrisati na duhovni egoizam. Duhovni egoizam počinje da se javlja obično kod ljudi koji su u najvećoj mjeri preskočili materijalni, iako nije pravilo, jer mogu bit čak i obadva još uvijek zastupljena, ali uglavnom kada pojedinci shvate da ovaj život nije namjenjen samo da bi se zadovoljavali životinjski postulati, te se počnu raspitivati za duhovne vrijednosti. Kako čovjek više napreduje prema duhovnim sverama, te kako više počinje spoznavati neke druge realnosti, a ona se obično sastoji u činjenici i saznanju, da mi nismo tek neki slučajni evolucijski događaj, također da posjedujemo i duhovnu komponentu u nama koja je božanske kvalitete, onaj materijalni egoizam koji je bio prouzročen nadmenošću, te skupljanju svih materijalnih dobara koja čovjeka počinju činiti još većim i boljim, je sada zamjenjen duhovnim, gdje čovjek počinje kao krtica skupljati sva moguća duhovna iskustva, te ga, što ih više skuplja, čini također većim i nadmenijim.

Iz ovoga razloga znaju se ponekad pojavljivati takozvani duhovni majstori ili učitelji, koji sebe u zabludi i iluziji proglašavaju čak bogom, a ako ništa drugo, barem ravnim Njemu kroz jedinstvo božanske (kozmičke) svijesti. Kod svakodnevnih vjernika, sa druge strane, se ovaj početak duhovnog egoizma očituje kroz pokazivanje i dokazivanje tko je u pravu, odnosno, kroz pokušaje da se jedna grupacija vjernika uzdigne naspram druge, jer oni u iluziji i ne znanju misle da su pravi vjernici, da imaju jedinu pravu Božiju objavu, te da je njihov bog jedino ispravan i glavni, dok su svi ostali nevjernici ili u zabludi.

Po sličnom principu duhovno/religiozni učitelji ili lideri se nadmeću u objašnjavanju, da je njihov put ili proces onaj pravi, da najbolje poznaju istinu, ili ako ništa drugo, da njihova duhovna praksa daje najbolje efekte i rezultate.

Duhovni egoizam može ići beskrajno, isto kao i materijalni, te krajnja kulminacija duhovnoga egoizma nastaje onoga momenta kada se čovjek proglasi bogom ili njemu ravnim, isto kao u materijalnom kada se ljudi proglašavaju bogovima na zemlji. Budući da čovjek u svojim duhovnim nastojanjima dotakne tek kap okeana, te kroz svoju duhovnu praksu realizira da smo mi svi djelići beskraja, te povezani na neki način sa "Izvorom" stvaranja, ta sićušna kap dovede sebe u opasnu konradikciju u kojoj tvrdi i vjeruje, da je Stvoritelj ili Bog neosporna činjenica, ali također i mi sa Njim da smo na istom nivou, ili povezani kroz jedinstvo svijesti.

Ovako mišljenje zastupaju gotovo svi duhovni učitelji, bez obzira koji duhovni proces da propagiraju, dok tek nekolicina učitelja tvrdi sasvim suprotno, a to je, kao što sam rekao, duša je tek mali djelić beskraja, te je ovisna od svoga Stvoritelja.

Dakle, ne može se sjediti na dvije stolice, i ne može se tvrditi da postoji Stvoritelj beskrajni, ali također i da smo mi ravni Njemu, mada je istina da pripadamo beskraju. Kao što možeš i sam, dragi Drago, primjetiti, upravo ovo većina duhovnih lidera tvrdi, te onda vjernici/sljedbenici dolaze u opasnu sumnju tkome da se poklone ili koga da slušaju, da li trebaju slušati i pokloniti se Bogu, duhovnom učitelju, ili sebi samome?

Svaki egoizam, bez obzira kakve kvalitete bio, je uvijek i jedino okrenut prema sebi, te je ovo nedvojben pokazatelj i jasan indikator da čovjek još uvijek živi u iluziji i ne znanju, opet bez obzira što uspjeva i napreduje, bilo u materijanim ili duhovnim dostignućima.

Ovaj ego koji je rak rana za cijelo društvo, samo se na duhovnom nivou malo zakamuflira, uvijek čovjeka (pojedinca) stavlja u epicentar vrijednosti, dok sa druge strane Boga zanemaruje ili umanjuje, te upravo ovaj ego koji izaziva sve probleme u društvu, je prouzročio da se udaljimo od našega Stvoritelja svjetlosnim godinama, i upravo ovaj ego, bilo materijalan ili duhovan, neda pojedincu da vidi ovu neospornu činjenicu i istinu.

Sve dok ljudi ovo ne shvate, i sve dok ljudi konačno ne počnu istinski raditi na svome egu, morat će dosta patiti, bilo na materijalnim ili duhovnim razinama, također, nikada se neće približiti čistoj istini, i što je najžalosnije, nikada neće upoznati svoga Stvoritelja licem u lice!

Što onda činiti, vjerojatno bi se zapitao svaki dobronamjeran čovjek, koji, uistinu, bi volio poraditi na svojemu egu, bilo da je on grubo materijalan, ili čak i suptilno duhovno prodefinisan?

Samo je jedan odgovor na to pitanje, i samo postoji jedan put, a to je upravo Isus Krist, i svatko tko ne vidi ovu činjenicu, još uvijek je na krivom putu!

"Nitko ne dolazi Ocu osim po Meni. Ja sam život, istina i put. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." (Iv 14,6)

Samo je Jedan pravi put

Dakle, ukoliko je Bog samo Jedan, a vjerujem da će se svi ljudi dobre volje složiti sa tim, bez obzira koliko je On velik i neograničen, onda mora biti samo "JEDAN" put do Njega, budući da bi sve drugo bilo čisti apsurd, jer bi u tom slučaju onda ego bio opravdan, budući da bi svatko imao pravo da iznese svoj put, a samim tim i da postane bog ili ravan njemu.

Upravo radi ovoga ega, i upravo radi ljudske oholosti, bilo materijalne ili duhovne, Isus Krist dolazi i objašnjava da je On "JEDINI" put do Boga, ali živoz i istina, te zahtijeva od sviju da Ga slijede!

Sve dok ljudi ne priznaju Isusa Krista, i ne počnu slijediti Isusa Krista, a sa druge strane izmišljaju svoje neke alternative, slušaju neke eventualne duhovne učitelje, vjerske predstavnike, anđele ili svjetlosna bića, ljudi nikada neće moći postići cilj i misiju života, a ovaj ego koji im neda da priznaju Isusa Krista i slijede Ga, će rezultirat finalnim krahom ili propadanjem, bilo sa materijalnih ili kozmičkih razina.

Zašto je to tako?

Zato što postoje samo dva puta, jedan je prema Bogu i istini, i zove se Isus Krist, a drugi je udaljavanje od Boga i istine, i zove se ego ili Sotona!
Dakle, pravi i jedini duhovni život započinje, kada osoba počne slijediti Isusa Krista, ostalo sve je uobrazilja našeg uma, koji projecira veliki ego, bio grub ili profinjeno izdiferenciran. Što je ego veći, to je san gušći, a što je san gušći, to pojedinac više pati!

Međutim, da bi ovo shvatili do kraja, i razumjeli u čemu je poenta, pogotovo iz tog razloga što bi eventualno neki vjernici protestirali na ovu činjenicu, budući da oni imaju neku svoju objavu i eventualno drugačiji put do Boga, onda točno moramo znati što je to Isus Krist, odnosno, što Ga čini drugačijim od svega ostalog.

Kao prvo, Isus Krist nije kršćanin, već je put, i to jedini put do Boga, te se Isus Krist može pronaći u svim objavama, a ima ih tri: Vede, Biblija i Kuran. Dakle, objava nije jedna i nikada neće biti jedna, ali u svakoj se nalazi Isus Krist, ili Njegov put, te Ga vjernici moraju priznati i slijediti.

Priznati Ga moraju upravo radi ovoga ega, bio on materijalan ili duhovan, jer ego znači da nisu spremni za pravi duhovan život, i da na nivou uobrazilje uma lebde od jednog do drugog postojanja, ali budući da sva iskustva koja nastaju u umu su prolazna, jer je duša jedino vječna, svaki san se mora jednom završiti, iako sa ljudske perspektive mjerenja vremena, san može trajati jako dugo, pogotovo na nivou kozmičke svijesti.

Kada san završi, sve duše koje lebde na nivou uobrazilje uma prelaze u duboki san, koji također traje jako dugo, i duše nisu svjesne svojega postojanja više, što se na neki način zove duhovna smrt, ali budući da je duša vječiti djelić od Stvoritelja, nastavit će da sanja sa onoga mjesta na kojem je utonula u duboki san. Ovo se dešava iz toga razloga, budući da ništa nije vječno, osim Boga, a budući da ljudi ne žele biti uz Njega i percipirat vječno duhovno iskustvo, primorani su da periodično sanjaju, ali i da prelaze u duboki san.

Jedino stvarno i vječno iskustvo je ljubav, ali kada kažem ljubav, onda ne mislim na ljudske emocije i zaljubljivanje, već čista i nesebična ljubav koja se samo daje, ili drugim riječima, koja je spremna da služi. Kao u primjeru recimo majke prema djetetu, koja je spremna da voli svoje djete, odnosno da ga nesebično služi.

Dakle, služenje je ova čista i nesebična ljubav, a ego upravo neda da se služi, već zahtijeva da se njega služi, te zato ljudi sa egom ne mogu čisto da vole.

Iz ovoga razloga je Isus Krist išao od čovjeka do čovjeka i nesebično služio ili ljubio, te je tražio da ljubimo svoje bližnje,  jer ego subjekt promatranja se može jedino preskočiti kada osoba nesebično služi, a uobrazilja uma se preskače kada prolazna iskustva zamjene prava i vječna, odnosno, kada iz srca počne da emanira čista ljubav.

Iz ovoga razloga, Stvoritelj u svim objavama koje dolaze do Njega, na specifičan način objašnjava istu stvar, a to je:

1. Da se svi moramo predati Njemu

2. Da moramo ljubiti druge kao sami sebe

I ovo je u stvari Isus Krist u praksi i realizaciji, budući da je Isus Krist bio bezuvjetno predan Ocu i ljubio sve okolo sebe.

Samo je ovo pravi i jedini put koji nas vodi u vječan život, sve ostalo je krivi put, te ovaj pravi put daje skromnost, poniznost i krotkost, za razliku od lažnog puta koji daje nadmenost, egoizam, sebičnost, te osjećaj posebne vrijednosti, a njegova kulminacija je kada se osoba proglasi bogom ili ravna njemu.

Dragi moj Drago, nadam se iskreno da će ovo pismo koje je moja malenkost uputila tebi, barem malo pomoći u još boljem razumjevanju istine, te ukoliko imaš neko pitanje ili bi želio nastaviti konverzaciju, budi slobodan da me kontaktiraš.

Lijepi i iskreni pozdravi!

Dario Arčon

Orebić/Hrvatska; 29.11.2016.

Kao i do sada, ne tvrdim da je ovaj video uradak apsolutna istina, iako ima lijepa i precizna zapažanja, već se video materijal koristi u svrhu podizanja svijeti, posticanja na razmišljanje, te generalno da ljudi čuju nešto što nije fokus pozornosti samo na momentalna dešavanja, probleme i sve turbulencije koje život sa sobom donosi...

VAŠA REAKCIJA?



Facebook razgovori