Poštovani i dragi, Aleksandar Trajkovski!
Uvod
Ovo moje pismo upućeno vama je samo jedan mali pokušaj da se eventualno neke zablude koje se pojavljuju u svim vjerskim krugovima, bez obzira kojeg su vjerskog predznaka, pokušaju otkloniti, jer iako vjernici potenciraju stalno na njihovim vjerskim ubjeđenjima, nikakvih argumenata nema na njihovoj strani, te ljudi jednostavno vole živjeti kolektivno u svojim osobnim zabludama. Kažem, sve vjerske grupacije su uzabludi, te uopće nije bitno da li su u pitanju: katolici, pravoslavci, protestanti, baptisti, evangelisti, muslimani, itd., ili eventualno vjernici koji dolaze iz nama daleke Indije, te pokušavaju nam istinu prezentirati kroz njihova učenja. Ja sam osobno svjestan da je ovo pretenciozna izjava sa kojom kažem i tvrdim, da su svi kolektivno u zabludi, jer se onda postavlja jednostavno pitanje, a tko je onda u pravu i tko može uopće garantirati nama ljudima da je nešto istina, pogotovo ukoliko konstatiramo da većina svijeta živi, bilo u svojim osobnim zabludama, bilo u zabludama na nivou vjerske grupacije, ili neke druge svjetovne organizacije!?
Međutim, prije nego što odgovorim na ovo pitanje decidno, odgovorom sa kojim možemo znati tko nama ljudima može ponuditi istinu, prije toga bi volio da napomenem da danas u svijetu postoji tisuće, a vjerojatno i desetine tisuća registriranih crkava sa različitim kršćanskim predznakom, i naravno, sve one tvrde za sebe da su jedine objektivne, relevantne, te da nam nude cjelovitu istinu, bilo kada je objava u pitanju, bilo kada su neke određene vjerske dileme prisutne kod vjernika.
Iako vjernici, kao i vjerski pretstavnici tvrde uprno i konstantno da su odabrani ili pozvani, odnosno, da upravo oni govore istinu, sa druge strane Isus Krist kaže jasno i nedvojbeno:
Mnogo je pozvanih, ali je malo odabranih! (Mat. 22,14)
Kako je onda ovo moguće, upitat će se sigurno svaki dobronamjeran čovjek, da sve vjerske grupacije uporno i tvrdoglavo govore da su oni ti koji nam mogu reći istinu, dok Isus Krist jasno i nedvojbeno kaže, da je istina namjenjena za odabranog pojedinca, odnosno, da se do istine ne može doći na nivou grupe ili eventualno svojim osobnim naporima, budući da danas dosta ljudi čita i interpretira sveto pismo, bez obzira da li su u pitanju vjerski pretstavnici ili eventualno svakodnevni vjernici. Kada uz sve to još znamo da svakodnevni ljudi, koji nisu i ne pripadaju bilo kakvoj vjerskoj organizaciji, već za sebe tvrde da su ateisti ili nevjernici, ali se također ponašaju slično poput vjernika, jer pokušavaju snagom svoje intelektualne svijesti da proniknu u svrhu i smisao života, univerzuma i cjelokupnog stvaranja, kao i ostalih svakodnevnih životnih izazova, onda nam sasvim jasno postaje da svi ljudi na ovome svijetu, bez obzira da li su vjernici ili nevjernici, uglavnom, pokušavaju na individualnom nivou kroz svoju ograničenu intelektualnu svijest da proniknu u nešto što je beskrajno i neograničeno, te nam tek tada postaje sasvim jasno zašto u svijetu imamo toliko crkava, učenja, različitih interpretacija bilo istine, bilo objave, te zašto svi kolektivno žive u svojim osobnim zabludama, ili zabludama na nivou određene vjerske grupacije.
Materijalni svijet
Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Ivan 18,36
Najveći problem u svemu tome je uvriježeno mišljenje u društvu, da se do neke istine može doći, osim kroz individualne intelektualne napore, čitanjem ili pročavanjem objave, također i jedan segmenat koji ljudi (vjernici) nikako ne uzimaju ozbiljno za razmatranje, a upravo ovaj segmenat je najbitniji, a to je u činjenici da kraljevstvo ovoga svijeta nije pod ingerencijom Boga, već od tkoga je onda!?
I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom. Otkrivenje 12,9
Dakle, ukoliko ovozemaljsko kraljevstvo nije pod ingerencijom Boga, iako je Bog stvoritelj njegov, ipak, čak i tako, samoproklamovani kralj koji se zove "sotona ili đavo" je njegov momentalni vlastodržac, a također ukoliko znamo da on obmanjuje cijeli vasioni svijet, dakle ne ljude samo na zemlji, već sva živa bića u cijelom univerzumu, kako onda čovjek misli, ukoliko je vjernik, da može uz svoje osobne napore, bilo intelektualne, bilo fizičke, doći do nečega što je puno veće od njega, a uz sve to je još pod stalnim i konstantnim obmanjivanjima, bilo od kralja ovoga svijeta, bilo od njegovih sluga ili anđela!?
Naravno, mnogi bi vjernici rekli da iz svih ovih razloga imamo zato "Živu Božiju Riječ", koju jedan vjernik treba čitati ili proučavati, što je donekle istina, ali je i veliki nedostatak, jer baš radi individualnog proučavanja objave ili istine, dolazi do velikih podvajanja unutar crkava, ali ne samo unutar crkava, već i unutar samimh vjernika, budući da o mnogim duhovnim pitanjima indentično ne razmišljaju niti dva vjernika, a kamoli vjerski predstavnici ili organizacije. Budući da traje stalno i konstantno obmanjivanje od momentalnog gospodara ovoga svijeta, a ljudi uporno pokušavaju da dođu do istine na personalnom nivou ili snagom svoje intelektualne svijesti, ljudi, dakle, kolektivno padaju u zablude, bilo na osobnom nivou, bilo na nivou grupe ili vjerničke organizacije (crkve).
Još kada uz sve to znamo da ego, ljudska prenapuhanost, arogancija i oholost čine, da ljudi sebe gledaju kao bogom date, odnosno, da njihov pogled na istinu, svijet, ili neko drugo vjersko uvjerenje ne može biti pogrešno, onda je sasvim jasno i očigledno zašto danas u svijetu imamo tolika podvajanja, bez obzira da li su ova podvajanja na vjerskom, nacionalnom, intelektualnom, ili u bilo kojem drugom segmentu života.
Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Ivan 18,37
Dakle, na ovome svijetu nema istine, te uopće nije bitno ili važno tkome čovjek pripada, da li je to eventualno neko filozofsko učenje, moderni sistem obrazovanja, ljudski moral i etika, ili evenualno neka dugogodišnja vjernička praksa, već jedino i eksplicitno Isus Krist, odnosno, Bog Osobno koji se pojavio u tijelu Isusa Krista.
"Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom! Matej 16,24
Međutim, ovo je sada najteže izgleda za shvatiti i implementirati u svojemu životu, jer čovjek ukoliko želi da prihvati istinu i čuje njen glas, mora se prvenstveno odreći sebe, a to je uvijek bolni proces sa kojim čovjek (vjernik) se mora odreći svojega ega, napuhanosti, oholosti i arogancije, ili drugim riječima, svih onih sotonskih elemenata koji se nalaze u svakome od nas, istinu za volju, kod nekih puno više, a kod drugih nešto manje.
Dokle god čovjek ne sluša ili nečuje glas "Onoga" koji je došao na ovaj svijet da ponudi istinu, takav pojedinac kroz prenapuhani ego sluša samoga sebe, te u ovisnosti svojih osobnih predispozicija se svrstava ili rangira u neku: vjersku, nacionalnu, društveno-političku, naučnu ili bilo koju drugu asocijaciju, budući da u sebi nema žive vjere, iako pojedinci, na žalost, misle da imaju, te takvi pojedinci više koketiraju sa ovim svijetom, dok gube živi odnos sa Bogom, budući da su u sebi slabi i često bespomoćni, te im grupa sasvim odgovara da bi sebe zaštitili i dobili autohtonost u svojim stavovima i razmišljanjima.
Budući da je jako loša situacija u svijetu, loša barem kada je istina u pitanju, i budući da su ljudi slabi i bez žive vjere u svome srcu, te se samo stvrstavaju po osobnim predispozicijama u neku organizaciju, zabluda za zabludom se sama po sebi kalemi, budući da ljudi ne slušaju više svoje srce i glas "Onoga" koji govori istinu, ali zato slušaju razne predstavnike ili lidere koji se predstavljaju u njeno ime, također u svoju vjeru unose mnoge paganske običaje kao što su na primjer: sveto trojstvo, obožavanje božanske majke, proglašavanje svetaca, simboli i ikonografija, kada su vjerničke stukture u pitanju, dok takozvani nevjernici od nauke prave religiju modernog doba, jer kroz veliki kozmički prasak, evoluciju, te mnogo drugih nedokazanih teorija pokušavaju svoju autohtonost da dobiju, i na kraju finalno i otvoreno mnogi koji se danas stavljaju direktno na stranu Sotone kroz neki kult ili organizacionu strukturu, koju oni nazivaju Illuminati, Masoni, radnici svjetla ili tame, itd., pa do čak onih koji otvoreno priznaju i demonstriraju razne sotonističke rituale, otvaraju sotonističke crkve ili organizacije, štampaju sotonističku bibliju, itd.
Dakle, živimo u vremenu kada se samo prividno čini da demokracija, ljudska sloboda i prosperitet su na vrhuncu, te kroz moderan sistem obrazovanja, nauku i tehnologiju otkrivamo istinu sve više i bolje, ali također i kroz slobodu vjerskog opredjeljenja, dok sa druge strane, podvajanja, sukobi, netolerancija, čak i otvorena mržnja su na sceni, što finalno nam svima daje jako lošu svijest i udaljava nas od istine, i umjesto da smo jaki i sa živom vjerom, mi smo slabi, razjedinjeni i podjeljeni u svoje lokale torove kroz koje se samo svađamo, osuđujemo i napadamo, ili ako ništa drugo želimo drugima da dokažemo i pokažemo da smo mi jedini u pravu.
Kada još uz sve ovo znamo, da je čak i obitelj napadnuta, koja je, u stvari, institucija između muškarca i žene i data je od strane Boga, a data je radi samo jednog razloga čovjeku, da se u njoj vježba i prakticira ljubav, da bi čovjek mogao izaći na živi put Isusa Krista, a to znači da bi čovjek mogao slijediti Isusa Krista, dakle jednom riječju, napada se konstantno i sukcesivno sve što miriše na ljubav i zajedništvo, sa druge strane, brani se sve što je organizaciona struktura sa neizostavnom hijerarhijom koja dovodi do, neizostavno, velikog ega, ljudske oholosti, te osjećaja posebne vrijednosti.
Dok se mi argumentiramo, svađamo ili prepiremo, tko je u pravu i tkome pripadamo, samo jedan tvrdi za sebe:
"Ja sam put i istina i život"
Isus Krist
Isus Krist je enigma i zagonetka za gotovo sve, bez obzira odakle ljudi dolaze, jer razumjeti Isusa Krista znači razumjeti Boga, a to se ne može učiniti bez žive vjere u svome srcu i bez milosti od dragoga Boga, odnosno, Sveti Duh mora biti izliven na čovjeka. Budući da ljudi, uglavnom, ne razumiju Isusa Krista, jedni ga zato i ne prihvataju, osim eventualno kao učitelja ili poslanika, dok drugi ga prihvataju, ali kroz takozvano sveto trojstvo, što ne samo da nije istina, već je jako uvrijedljivo sa aspekta istine, budući da Bog može biti samo Jedan, a nikada tri u jednom.
Međutim, da bi ovo razjasnili do kraja i shvatili u čemu je problem, onda moramo znati da Isus Krist se pojavljuje na zemlji u dvije osnovne ili glavne funkcije, koje možda zbunjuju vjernike, a to su :
1. Bog Osobno (Sin-Božiji)
2. Bogo-Čovjek (Sin-Čovječi)
Bez obzira kako Isusa Krista promatrali, da li Ga promatrali kroz Boga Osobno, ili eventaulno kao Bogo-Čovjeka, u niti jednoj kombinaciji Isus Krist se ne pojavljuje kroz takozvano sveto trojstvo, jer Bogo-Čovjek znači da se Bog Osobno spustio na zemlju u tijelu Isusa Krista, ukoliko gledamo zemaljskim očima, dok ukoliko gledamo nebeskim očima ili duhovnim, Otac ili Isus Krist su Jedno ili isto, odnosno, nema drugoga Boga, osim Isusa Krista ili Nebeskoga Oca.
Dakle, Isus Krist ima dvije titule ili funkcije, a to su: Sin-Božiji i Sin-Čovječi, te su one, u stvari, isto, i nema razlika između njih, već su samo razlike u tome kojim se očima gledaju, da li su to oči ispunnjene "Svetim Duhom", ili zemaljske oči koje gledaju kroz materijalnu konecpciju shvatanja.
Kada se Isus Krist promatra kroz duhovne oči, oči ispunjene "Svetim Duhom", onda je Isus Krist jedini Bog koji postoji:
Zaista, zaista, kažem vam: "Prije nego je postao Abraham, ja sam. Ivan 8,58;
dok kada se gleda materijalnim očima:
"Vi ne poznajete ni mene ni Oca mojega. Kad biste poznavali mene, poznavali biste i Oca mojega." Ivan 8,19
Ali, da bi ovo sve do kraja razjasnili, moramo se vratiti na sami početak Biblije:
Otac
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Dakle, na samome početku nije bilo nitkoga i ničega, osim Jednoga vječnoga Boga, pa budući da nije bilo nitkoga i ničega, Boga sa samoga početka nije moguće vidjeti, jer Bog sa samoga početka je "Riječ", a ova "Riječ" nema niti oblik, niti formu, niti bilo koju drugu krajnost, u stvari, nema nitkoga više osim Njega samoga.
Boga nitko nije vidio nikada. Ivan 1,18
Također, osim toga, ova "Riječ" koja je postojala jedino u početku, je bila u Bogu, što automatski implicira slijedeći zaključak, sve što je nastalo i poteklo iz ove "Riječi" se nalazi i dalje u Bogu, pa iz toga razloga Oca ili Riječ sa samoga početka nije moguće vidjeti, jer se u Bogu nalazi apsolutno sve, ili drugima riječima, ništa ne može nastati ili postati a da se ne nalazi u Ocu.
Budući da je ovo jako teško razumjeti na materijalnoj razini shvatanja, jer Oca sa samoga početka je, u stvari, nemoguće shvatiti, pogotovo Ga je nemoguće shvatiti ukoliko osoba nije ispunjena "Svetim Duhom", a čak i da jeste, "Otac ili Riječ" je iznad bilo koje percepcije shvatanja, materijalne ili duhovne, iz ovoga razloga poneki duhovni učitelji koji dolaze iz Indije pokušavaju da objasne ovo paradigmu kroz okean, koji je velik i prostran i u kojem se sve nalazi. "Riječ" ili ovaj zamišljeni okean je Bog sa samoga početka što automatski daje zaključak, da se mi svi nalazimo i dalje u Bogu, kao i što se kapi okeana nalaze u svome okeanu, te kap ne može da vidi svoj okean, kao niti što čovjek ne može da vidi ovu "Riječ" sa početka.
Sin
I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama...
Dakle, Oca sa samoga početka nije moguće vidjeti, budući da se u Ocu sve nalazi, ali budući također da je Riječ postala tijelom, Sina je moguće vidjeti. Sin nije nitko drugi već "Riječ" sa samoga početka ili Otac, ali budući da se sve nalazi i dalje u Bogu, i Sin se također nalazi u Bogu.
"Otac je u meni i ja u Ocu." Ivan 10,38
Budući da se sve nalazi u Ocu ili "Riječi" sa samoga početka, također i Sin se nalazi u Ocu, ali se Otac također nalazi u Sinu, ili drugim riječima, jedini Bog koji postoji, ali koji se također može vidjeti je Sin, i tko gleda Sina;-gleda u stvari Oca, iako i dalje u istom memomentu sve ostaje u Ocu, jer se "Riječ" po kojoj je sve postalo nalazi u Bogu.
Ovo je jako teško razumjeti, pogotovo je teško razumjeti na materijalnoj koncepciji shvatanja, pa iz toga razloga ljudi sa ne probuđenim duhom Boga doživljavaju kroz takozvano sveto trojstvo, te budući da nema adekvatnih primjera sa kojim bi se moglo objasniti, ja najrađe uzimam primjer sna u kojem postoje spavač i sanjani. Dakle, u snu se nalazi sve, kao i što se u Ocu nalazi sve, ali jedinorođeni u Ocu je Sin, kao i što se osoba u snu prepoznaje kroz prvosanjanog u sebi.
"Ja i Otac jedno smo." Ivan 10,30
Sveti Duh
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa...
Budući da ljudi ne mogu shvatiti Sina, također ne mogu shvatiti niti Oca, pa onda ili odbacuju Sina što automatski znači da odbacuju Oca, jer drugoga Boga nema osim Sina, ili prihvataju Sina kroz takozvano sveto trojstvo, što automatski daje razliku između Oca i Sina, a neki koji su skroz siromašni u duhovnoj spoznaji misle da, u stvari, postoji više bogova, doduše, svi su oni jedno, ali i različito u božanskom biću.
"Kad biste poznavali mene, onda biste poznavali i Oca mojega". Ivan 14,7
Nije moguće, dakle, poznavati Oca, ukoliko se ne poznaje Sin, a budući da drugoga Boga nema, osim Riječi ili Oca, Sin je njegova spoznatljiva manifestacija, ili drugim riječima, "Sveti Duh" po kojem je sve postalo.
Vratit ću se opet na primjer sna u kojem postoji spavač (Otac), prvosanjani je Sin u Njemu, a Duh Sveti je sve ostalo što se nalazi u snu, odnosno, preko jedinorođenog Sina dolazi u postojanje sve!
"Duh Sveti" je, dakle, aktivna komponenta ljubavi koja se nalazi u Sinu, budući da je na samome početku bio "Duh Sveti" ili "Riječ", razlika je samo u tome što Sin dolazi od Oca, a mi svi prostali dolazimo od Sina, iako nam je svima temeljno gradivna supstanca "Ljubav" ili "Sveti Duh".
Ostanite u meni, i ja u vama. Ivan 15,4
Kao što se Otac nalazi u Sinu, a Sin u Ocu, također, sve se nalazi u Ocu i dalje, međutim, mi možemo biti jedno sa Ocem jedino preko Sina, jer se Sin nalazi u nama također, budući da nam je temeljno gradivna supstanca "Ljubav" ili "Sveti Duh". Mi nikada ne možemo vidjeti Oca, niti postati Sin, budući da je Sin stvoritelj neba i zemlje, odnosno, Otac stvara kroz Sina, mi jedino što možemo biti je jedno sa Ocem preko Sina, dok Sin ostaje zauvijek jedno sa Ocem, odnosno, ostaje zauvijek Bog koji se može vidjeti.
I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorođenoga od Oca, puna milosti i istine. Ivan 1,14
Sin Božiji/Sin Čovječiji
Samo naizgled ove dvije titule ili imena kao što su "Sin Božiji ili Sin Čovječiji" izgledaju simetrično, odnosno, da nema razlike u njima, što je na neki način i istina, ipak, i uprkos tome, budući da je "Sin Božiji" jedini Bog koji postoji ili egzistira, te je "Sin Božiji" vidljiva ili spoznatljiva manifestacija Oca ili Riječi sa samoga početka, na zemlji se pojavio Isus Krist kao "Sin Čovječiji", jer je "Sin Božiji" u Isusu Kristu dobio vidljivu ili spoznatljivu manifestaciju u materijalnom tijelu.
Kada Isus Krist govori i potvrđava da je "Sin Božiji", onda govori i potvrđava da nema drugoga Boga osim Njega, jer se Otac (Riječ) nalazi u Njemu, međutim, kada govori i potvrđava da je "Sin Čovječiji", onda govori i potvrđava da je volja Onoga (Oca) koji Ga je i poslao. Ovo je jako zbunjujuće za vjernike, pa iz ovoga razloga vjernici ponekad doživljavaju Boga kroz takozvano sveto trojstvo, jer su svjeni da Isus u više navrata govori i potvrđava da je Bog, ali isto tako i da dolazi od Oca.
Pogotovo je zbunjujuće za pripadnike drugih religija kao što je recimo Islam, koji dolazi od našeg jedinog i zajedničkog Boga, samo muslimani našeg Boga zovu uzvišeni Allah, kao i što kršćani zovu našeg jedinog i zajedničkog Boga nebeski Otac.
"To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato Njemu robujte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve."(El-Enam, 102-103)"
Budući da je uzvišeni Allah ili Otac ona "Riječ" sa samoga početka u kojoj ništa osim Njega nije egzistiralo, uzvišeni Allah u ovoj suri kaže da nema drugoga Boga osim Njega, Stvoritelja svega ili neba i zemlje, što znači da potvrđava "Sina" ili "Onoga" kojem se treba robovati (služiti), a "Duh Sveti" je "Onaj" preko koga nad svim bdi, jer oko ne može vidjeti Riječ ili Allaha/Oca sa samoga početka, a "Sveti Duh" se može osjetiti jedino u svome srcu, budući da je "Sveti Duh" ljubav koja dovodi u postojanje sve, dakle, jedinog Boga kojem se može služiti ili robovati je Isus Krist ili Sin Božiji.
Sa druge strane, kada nam Isusu Krist želi pokazati put i stazu kroz koju svaki čovjek mora proči, onda je On samo "Sin Čovječiji, jer je začet od Oca po "Duhu Svetom" i ima božansko podrijetlo, ali je i smrtan, te se ponaša kao i svaki drugi čovjek, budući da nam želi pokazati da smo svi "Djeca Čovječa" i imamo zajedničkog Stvoritelja, odnosno, da smo začeti po "Duhu Svetome".
"Tada načini Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskog i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće. " Postanak 2,7
Dakle, čovjek je u ovome momentu dvokomponentno živo biće, jer je začet po "Duhu Svetome", ali je stvoren od zemaljskog praha, isto kao i Isus Krist, razlika je samo u tome da Isus Krist nema zemaljskog oca jer je Sin Božiji, ili drugim riječima, Otac koji se pojavio u Isusu Kristu, dok mi svi preostali imamo zemaljskog oca, ali dolazimo također od "Svetog Duha".
Kada Isus Krist dolazi kao "Sin Božiji", onda je On: život (Otac) , istina (Sin) i put (Sveti Duh), a kada dolazi kao "Sin Čovječiji", onda je On: put (Ljubav), istina (Svijetlo), život (Uskrsnuće)!
Put (Ljubav)
......nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni. Ivan 14,6
Put do Boga je samo Jedan, i nitko ne dolazi Bogu, osim po Isusu Kristu! Međutim, ovdje vlada opet jedna zabluda kod vjernika, jer vjernici u velikoj većini računaju, da ukoliko su po rođenju kršćani, kao i ukoliko samo deklarativno priznaju Isusa Krista, da će po automatizmu biti spašeni. Ukoliko bi ovo bilo točno, kako velika većina vjernika misli, kako bi onda Isus Krist mogao biti put do Boga? Dakle, nije dovoljno samo biti formalni kršćanin, bez obzira kojeg je kršćanskog predznaka, pa čak biti i veliki vjernik, već se mora slijediti Isus Krist da bi vjernik bio na pravome putu.
Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni. Ivan 3,16
Ukoliko vjernik ne slijedi Isusa Krista, to znači da vjernik nema živu vjeru u svome srcu, te iz toga razloga ne može izaći na put. Na žalost, velika većina vjernika je samo deklarativno prihvatila Isusa Krista, pa iz toga razloga nemaju živu vjeru i ne mogu slijediti Isusa Krista, umjesto živoga puta izabrali su vjerska bogoslužja.
"Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!" (Matej 22:39).
Da bi se izašlo na živi put Isusa Krista, dakle, čovjek mora početi ljubiti svoje bližnje, upravo ono što je Isus Krist osobno demostrirao kao orijentir nama svima. Sa vjerskim bogoslužjem se ne može postići živa ili duboka vjera, već samo vjera koja ponekad može biti veća ili dublja, ali nikada do kraja živa da bi se slijedio Isus Krist. Upravo ova ljubav prema bližnjima daje živu vjeru, pa iz ovoga razloga svi oni koji nisu još uvijek "živovjernici" ne ljube svoje bližnje, odnosno, intezitet ljubavi u njihovim srcima nije velik, te se radije zadovoljavaju odlaziti u određene vjerske ustanove i tamo provoditi vrijeme.
Za ovakve vjernike, bez žive vjere, preporučava se obitelj ili celibat, jer u obitelji čovjek može prakticirati ljubav sa svojim izabranim partnerom, a u celibatu se može predati do kraja Bogu. Bilo da je u pitanju celibat ili brak, osoba mora da se odriče ovosvjetovnih udovoljavanja, jer ljubav se u ljudskom srcu ne može nikada zapaliti, dok se ne počne bezuvjetno služiti. Budući da ljudi uglavnom računaju, da je brak mjesto u kojem se trebaju zadovoljavati materijalne potrebe, umjesto da se služi izabrani partner, njihovo srce ne može do kraja da se otvori, te nikada gotovo iz braka ne izlaze na živi put. Slična je situacija i sa celibatom, budući da se pojedinci uglavnom nikada do kraja ne predaju Bogu, jer imaju u sebi još dosta ovosvjetovnik prljavština, te Mu ne mogu do kraja služiti, nikada gotovo ne izlaze iz celibata i ne slijede Isusa Krista.
I on je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi Put (Az-Zuhruf, 61).
U časnome Kuranu se također potvrđava ista istina, da je Isusu Krist pravi put i da se treba slijediti. Na žalost, muslimani također nemaju živu vjeru u svojim srcima, te se ponašaju slično kao kršćani, budući da obavljaju površno vjerničke dužnosti, te im se ljubav u srcu gotovo nikada ne može raspaliti.
"Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda ALLAHU, čineći jos i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru Pravu?" (An-Nisa',125)
Dakle, kada se jedan rob (vjernik) preda svome Gospodaru (Ocu) i čini dobra dijela (ljubi bližnje), izlazi na pravi put, te, u stvari, tako slijedi Isusa Krista, budući da je Sin-Čovječiji bio predan do kraja svome nebeskom Ocu (Allahu) i ljubio svoje bližnje (činio dobra dijela).
Istina (Svijetlo)
"Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života."
Budući da vjernici u velikoju većini ne slijede Isusa Krista, te se, uglavom, zadovoljavaju nekim spoljašnjim dužnostima, ljubav u njihovim srcima ne može da se probudi za bližnjeg, a bez ljubavi nema žive vjere. I onda kao u začaranom krugu stalno se vrte, budući da se svijetlost ne može zapaliti u njihovim srcima, a ova svijetlost znači da se "Sveti Duh" izlijeva na njih, ili drugim riječima, bez žive vjere ne mogu da prepoznaju put Isusa Krista, pa sam tim niti da ga slijede. Često hodaju u tami, jer njihova srca su dosta prazna, a Isus Krist im ne može dati svjetlo života, bez da krenu za Njim, a da bi krenuli za Njim, moraju se odreči sebe i početi ljubiti svoje bližnje.
Na žalost, takva je situacija u današnjem društvu, budući da ljudi u velikoj većini ne mogu dobiti svjetlost života ili "Sveti Duh", hodaju u velikoj duhovnoj tami, pokušavaju na individualnoj osnovi da interpretiraju objavu, a sve te interpretacije su, više ili manje, pod pogrešnim doktrinama, te se onda ljudi svađaju i prepiru tko je u pravu, a tko nije, odnosno, dolazi do podvajanja i odvajanja kako u vjeri, tako i u društvu i obitelji.
Također, ukoliko ljudi čak i postanu odlučniji, te donekle shvate suštinu i smisao života, te eventualno i krenu za Isusom Kristom, ali radi ega, predrasuda i bilo kakve druge vrste samoljublja, ne mogu dobiti "Čistu Istinu", jer ukoliko čovjek želi "Čistu Istinu" mora se odreči sebe, ili drugim riječima, mora biti maksimalno propustan za istinu, odnosno, mora istinu ljubiti više i od vlastitog života.
Jer ste milošću spašeni po vjeri, i to nije od vas, to je dar Božji. Efežanima 2,8
Dakle, da bi pojedinac krenuo za Isusom Kristom mora imati duboku vjeru, a da bi imao duboku vjeru mora početi ljubiti,a da bi počeo nesebično ljubiti, mora čistiti šporkosti svoga srca, a da bi bio spašen, mora biti dar Božiji na njegovoj strani, odnosno, nema spasenja po automatizmu ili vjerničkoj pripadnosti (grupaciji), već jedino i eksplicitno oni koji su izabrani od strane Boga.
Ovaj dar koji je na Božijoj strani nitko ne može pouzdano odgovoriti kako se dobija, jer to je eskluzivno pravo na strani Boga da ga podari pojedincu, međutim, budući da spasenje ovisi od vjere i od krvi Isusa Krista koja je prolivena za sve nas, donekle se može zaključiti da iskreno pokajanje koje čovjek učini unutar svoga srca može prouzročiti dar od Boga. te izlijevanje Njegovog "Svetog Duha" na čovjeka, da bi se istina zapalila u njegovom srcu. Kada se ljubav pojavi u njegovom srcu, odnosno, kada se svjetlo života raspali u vjerniku, vjernik nema drugoga izbora osim da slijedi Isusa Krista, jer slijeđenje Isusa Krista je dar Božiji.
Koga Allah uputi na Pravi Put, niko ga ne može odstraniti od toga, a onoga koga Allah ostavi u zabludi, niko ga ne može uputiti na Pravi Put.
Dakle, potvrđava se istina predhodna, jer je Isus Krist Pravi Put, budući da Isus Krist znači spasenje, a dar Božiji se dobija tako što se milošću Božijom raspali istina u ljudskom srcu i vjernik izađe na pravi put.
Život (Uskrsnuće)
Zato me ljubi Otac, jer ja život svoj polažem, da ga opet uzmem. Ivan 10,17
I kada Allah rece: "O, Isa, dušu ce ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasit cu te od nevjernika i ucinit cu da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni cete se, poslije, svi povratiti i Ja cu vam o onome u cemu se niste slagali presuditi (Ali 'Imran, 55).
Spasenje i uskrsnuće nisu dva ista pojma, iako se nadopunjuju i nadovezuju. Nadopunjuju i nadovezuju se iz toga razloga, jer nema spasenja bez "Sina Čovječijeg", a uskrsnuća bez Sina Božijeg ili Oca."
Da bi osoba bila spašena, osoba mora priznati Isusa Krista (Sina Čovječijega) i slijediti Ga, a da bi uskrsnula, mora postati Jedno sa Ocem u Isusu Kristu (Sinu Božijem).
Naime, danas u svijetu gotovo da nema vjernika koji poznaje nešto o ovoj temi, budući da svi, uglavnom, govore o spasenju kroz Isusa Krista, ali o uskrsnuću se ništa ne zna, pa zato rijetki postižu svoje "Sinovstvo" ili "Djeteštvo Božije", koje je u stvari neophodno da bi uspješno završili misiju života na zemlji, a u muslimanskom svijetu je ovo stanje poznato kao " Robstvo Gospodaru".
Dakle, da bi se imalo spasenje, mora biti duboka vjera prisutna u Isusa Krista kroz pokajanje, i ovo je dar od Boga, jer nisu naša djela prouzročila spasenje, već krv Isusa Krista. Iz ovoga razloga, oni koji žele da se spasu kroz žrtvu Isusa Krista, trebali bi se, u stvari, stalno kajati, zahvaljivati Bogu za Njegovu žrtvu, kao i čistiti stalno svoje haljine. Međutim, budući da Isus Krist traži i zahtijeva od nas da Ga slijedimo, tako što ćemo ljubiti svoje bližnje te se ponašati poput pravih kršćana ili Njegovih slijedbenika, samo slijeđenje Isusa Krista i ljubav preba svojim bližnjima znači iskreno pokajanje, jer kada osoba slijedi Isusa Krista, to znači da ima vjeru u Njega, a budući da ljubi svoje bližnje ovo je nabolje pokajanje, odnosno, žrtva Isusa Krista nije bila uzaludna za pojedinca.
"Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!" (Iv 13,34)
Samo onaj tko ljubi svoje bližnje svim srcem, kao što je nas ljubio Isus Krist znači da je vjeran Njemu, ali isto tako može računati da je spašen, jer iako je ovo specijalan dar od Boga, ipak, čovjek može biti siguran da se krv Isusa Krista nije uzalud prolila za njega. Dakle, ljubav određuje spasenje, a ne samo obična vjera ili pripadnost nekoj zajednici, jer oni koji vjeruju u Isusa Krista slijede Ga i ljube svoje bližnje, i to su one ovčice koje poznaju glas svoga pastira.
Ovce moje slušaju glas moj, i ja poznam njih, i za mnom idu. Ivan 10,27
Na žalost, velika većina vjernika je danas u toliko lošem stanju, da niti poznaju glas svoga pastira, niti ga slijede, zato u svijetu imamo toliko podjela i nesuglasica, a ljudi kroz tvrdoglavost i prenapuhanost gube svoje spasenje, te će na kraju, ukoliko ovako nastave, izgubiti i svoju dušu.
Međutim, kada govorimo o uskrsnuću i prelazak u život vječni, osoba osim što je spašena kroz krv Isusa Krista ili "Sina Čovječijega", mora također ispuniti i drugu Njegovu zapovijed, koja je u stvari prva:
"Ljubi Gospoda, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je prva i najveća zapovijed" (Matej 22,37-38)
Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća. (31:22)
Ljubiti Gospoda Boga ili se sasvim predati Allahu uzvišenom je isti pojam, budući da bi se ljubilo svim srcem ili predalo, osoba mora se potpuno odreći sebe, ili drugim riječima, mora postati hodajući Isus Krist u praksi i realizaciji, budući da se Isus Krist potpuno odrekao sebe i predao Ocu i ljubio sve okolo sebe.
Da bi se osoba potpuno odrekla sebe, ego koji se nalazi u svima nama, a sotonske je kvalitete, mora se skroz prevazići, jer upravo ovaj ljudski ego neda čovjeku da se potpuno odrekne sebe i preda Bogu.
''Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti'' (Lk 9, 24)
Dakle, svi oni koji slijede Isusa Krista ili Pravi Put po časnome Kuranu će izgubiti svoj život, ukoliko, uistinu slijede Isusa Krista, ali će zato uskrsnuti u vječni život, isto kao i što je Isus Krist dao svoj život, ali ga uzeo opet, također, svi Njegovi učenici ili apostoli su prošli slično.
Svi oni koji čuvaju svoj život, pa iz toga razloga ne mogu niti slijediti Isusa Krista, spasit će svoj fizički život, ali će izgubiti vječni.
Uskrsnuće je determinirano potpunim predavanjem Ocu ili Allahu, slijeđenjem Isusa Krista ili Pravog Puta, te kada i ukoliko pojedinac izgubi svoj život poradi Isusa Krista ili Pravoga Puta, dobija vječni, a u muslimanskom svijetu je ovo stanje poznato kao postajanje šehidom
Zaključak
"Sin Čovječiji" se pojavio na zemlji da nam svima ponudi spasenje, ali i pokaže jedini put ka Bogu.
Svi ljudi na ovome svijetu bi trebali se predati Isusu Kristu, jer se Otac pojavio u Njemu na zemlji. Svi ljudi na ovome svijetu bi trebali slijediti Isusa Krista, jer nas On direktno vodi Ocu, a slijediti Isusa Krista znači predati se Njemu (Ocu) i ljubiti svoje bližnje.
Međutim, kada "Sin Čovječiji" dođe drugi puta na zemlju, neće se više pojaviti kao spasitelj i pravi put, već kao "Sin Božiji", odnosno, potvrdit će ono što je i govorio, a to je da nema drugoga Boga osim Njega, jer svu vlast i na nebu i na zemlji je dobio od Oca.
"Kad Sin čovječji [Isus Krist] stigne u slavi svojoj i svi anđeli s njim, tada će sjesti na slavno prijestolje svoje. I svi će se narodi skupiti pred njim i on će odvojiti ljude jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva." ( Matej 25:31-33 )
I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade Sinu. Ivan 5,22
Meni cete se, poslije, svi povratiti i Ja cu vam o onome u cemu se niste slagali presuditi (Ali 'Imran, 55).
Dakle, kao što se može izčitati iz ove poslanice po Ivanu 5,22, ali i sure Ali Imran,55, nema razlike između Oca i Sina, jer ovo nisu dva boga, niti dvoje u jednom, već jedini Bog koji se može vidjeti ili spoznati, ali koji će nam svima na "Sudnjem Danu" presuditi je Otac u Sinu, budući da Oca ne možemo vidjeti, ali zato možemo vidjeti "Sina Božijega", jer se Otac nalazi u Njemu također, a ljudi će biti suđeni po "Duhu Svetom", odnosno, živoj vjeri ili ljubavi, jer živa vjera i ljubav su sinonim, koju su pokazali ili nisu u toku svoga života!
Comments
0 comment