Poslanstvo u prijenosu „Riječi“

Koliko samo nesporazuma ima kada su određene religiozne grupacije u pitanju, ili bolje da kažem da je nesporazum prisutan i u samim denominacijama, tako da je danas teško govoriti da je u pitanju neki međureligiozni sukob, već kako idemo prema sudnjem danu ljudi se sve više odmiću od „Svetoga Pisma“, pa je danas cijeli nesporazum i ne razumjevanje pisma došlo na lokalni nivo u kojem čovjek čovjeka više ne razumije i svi hoće neke odgovore da ponude, ali ne odgovore da se može podkrijepiti pismom, već neke izmišljene iz glave, dok se drugi ubijeđuje kako je takvo razmišljanje plod duboke vjere i proučavanja svetih spisa.

Danas, kako idemo sve više prema sudnjem danu, ljudima, barem večini, nije uopće stalo više do istine, već do svađe, dijaloga, nadmudrivanja, egoističnih i sebičnih motiva, uglavnom da se drugome pokaže kako je prvi bolji od drugoga, i kako isti zaslužuje da živi, a svi ostali su osuđeni.

Kažem, večina svijeta, iako ima i pojedinaca bez sebičnih ciljeva i egoističnih motiva, ali i takvi pojedinci bi morali više skrušeni biti, dopustiti da im odgovori dođu na nivou srca, a što manje mozgati, jer ljudski intelekt nije dovoljno dostatan da shvati nebeske veličine.

Ipak, za one pojedince koji žele odgovore, dokaze, činjenične argumente, dakle, da nije nešto iz moje glave već iz pisane riječi, evo po ko zna koji put se vade obadvije „Knjige“, Biblija i Kuran, te se argumentirano iznosi stvarno stanje u kojem nema kontradikcija, kako neki danas žele da prikažu da se ove dvije knjige ne slažu u puno stvari, međutim, griješe i obmanuti su, i ne samo da griješe već „Autor“ ove dvije knjige govori i potvrđava da je tako, dok takozvani vjernici govore druge stvari...

Vjerovjesnički mandat

(Posrednički mandat u prijenosu riječi)

Svi znamo da je Biblija sačinjena iz dvije knjige, jedna je „Stari Zavjet“ ili „Tvrat“, a druga je „Novi Zavjet“ ili „Indžil“, prva knjiga se bavi izabranim narodom, odnosno ljudima koji su imali pravu vjeru prema Bogu, a ta vjera je bila ustoličena na poslaničkome angažmanu izabranog pojedinca, u kojem je izabrani (vjerovjesnik) dobijao instrukcije od Boga, te ih dalje prosljeđivao do svoga naroda.

Izabrani narod je imao točne instrukcije kako se vjera održava, ona se prakticirala uz prinošenje određenih žrtava, kadanja, prinošenje paljenica, određene hrane u određenim periodima koja se konzumirala, kao i sam način njene pripreme, dakle, sve ove aktivnosti je izabrani narod morao da poštiva i izvršava, za uzvrat je dobijao blagosov i milost od uzvišenoga Boga.

Poslanički mandat je zahtijevao da se određenom poslaniku (vjerovjesniku) periodično Bog prikaže u vidu anđela,vatre ili oblaka, te mu proslijedi daljnje instrukcije oko cijele organizacije i prakticiranja vjere, poslanik je morao čitko, točno i precizno prenositi riječ, a narod je morao slušati i izvršavati.

Poslanik nije smjeo nešto svoje dodavati ili umetati, ali isto tako i narod nije poslije primljene poruke smio dodavati, oduzimati ili vjeru na svoj način prakticirati, već po isključivim instrukcijama poslanika (vjerovjesnika), da se vjera nebi iskvarila i da ljudi ne skrenu sa pravoga puta.

Poslaničko/vjerovjesnički mandat je indirektan ili posredan odnos sa Bogom, gdje ljudi se mole Bogu, izvršavaju Njegove naredbe i instrukcije, ali isključivo preko poslanika održavaju kontakt sa Njim, te je iz ovoga razloga uzvišeni Bog periodično slao svoje izaslanike da bi tako komunicirao sa ljudima, ali i da bi ih opominjao za neke nepravilnosti.

Osim svega pomenutoga, „Stari Zavjet“ ili „Tevrat“ je poznat još po tome da je izabrani narod po Božijoj naredbi i zapovjedi bio u stalnome sukobu sa paganima i svim neznabožačkim narodima, jer se prava vjera nije smjela iskriviti, budući da bi onda neznabožci se mješali sa izabranim narodom i tako unosili svoje paganske običaje, dok vjera prava isključivo ovisi o pravilnome prakticiranju iste, te izvršavanju svih zapovjedi i instrukcija koje su došle od poslanika,  koji je bio veza između čovjeka i Boga.

Iz ovoga razloga „Stari Zavjet“ je pun krvi i nasilja, jer su se neznabožci stalno napadali, kamenovali i u svakome slučaju odstranjivali iz svojih redova, budući da je to bila naredba „Uzvišenoga“.

Jedino ukoliko bi neznabožci i paganski narodi pristali da se pokore izabranom narodu, te im daju određeni iznos bilo u novcu ili žitu (brašnu), izabrani narod bi ostavljao paganske narode na miru, ali bez mješanja i međusobnih kontakata, jer je strogo bilo zabranjeno bilo kakvo mješanje.

Ovdje treba još naglasiti da se pagani i neznabožci nisu mogli obratiti i preći u izabrani narod, jer je izabrani narod bio izabran od strane Boga, dakle, pagani i ostali neznabožci nisu mogli se pokajati, promjeniti ili obratiti, mogli su jedino svoju iskupninu novcem ili žitom platiti, a iskupnina je bila za njihov goli fizički život, te ukoliko su paganski narodi plaćali svoju glavninu ostajali bi u životu, ukoliko ne, mačem bi bili sasjecani.

„Stari Zavjet“ je bila zavjetna i obavezujuća vjera prema Bogu, u kojoj je Bog izabrao svoj narod, s njim ušao u zavjet, vodio ga i čuvao, blagoslovom obasipao, a izabrani narod je dao svoj zavjet Bogu na vjernost i poslušnost.

Ono što je bitno još napomenuti da u to vrijeme nema časnog Kurana i „Novog Zavjeta“ ili Indžila, cijeli svijet je bio podijeljen na pagane i neznabožačke narode sa jedne, i izabranog naroda sa druge strane, zato se ovo zove zavjetna vjera, jer nitko nije mogao iz nje izaći ili ući bez prokletstva od strane uzvišenog Boga, budući da je cijeli svijet bio prekriven paganima i neznabožcima, Bog je učinio veliku milost, izabrao je svoj narod koji je htio da odvoji od pagana i vrati ga Sebi.

Međutim, malo po malo, korak po korak, izabrani narod je počeo sve više da se odmeće, jednu za drugom zapovijedi da krše, neznabozačke rituale i obrede da uvode u svoju vjeru, te finalno na samome vrhuncu svoga ludila su počeli i svoje vjerovjesnike, koji su bili slati od strane Boga, da proganjaju, muče i napadaju, da bi prihvatili paganske svećenike i magove, samim tim sebe distancirali od Boga, izgubili milost i blagost, a dobili za uzvrat prokletstvo.

Dakle, starozavjetna vjera je propala, poslije ove propasti nema više poslanika, osim samo jednoga koji će tek poslije doći, a poslanika u međuvremenu nema više jer su ljudi ih odbacili, počeli proganjati i mućiti, te svoju lojalnost dali samome vragu mješajući se sa paganima i održavajući njihovu vjeru,

Riječ posta tijelom

(Direktan i neposredan mandat)

"Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3,16).

E sad, do ovga momenta se, manje više, sve religiozne formacije slažu, ali ovdje sada nastaje problem za sve, pritom mislim na današnje: židove, kršćane i muslimane.

Međutim, tada još uvijek nismo imali časni Kuran, pa ću njega ostaviti za poslije, u to vrijeme su bili samo židovi, odnosno pagani, jer izabrani narod je propao i poklonio se neznabožcima, nikoga više na svijetu nije bilo, osim pagana. Iz ovoga razloga, a budući da je Bog se toliko smilovao na svijet, ne šalje više vjerovjesnike u posrednom prijenosu „Svoje“ riječi, jer su svi završili neslavno, na kraju krajeva, vjerovjesnici su dolazili radi izabranog naroda, te nema nikakve svrhe, niti logike slati vjerovjesnike paganskim narodima, Bog u svojoj ljubavi prema pokvarenom čovjeku šalje svoga Jedinorođenca, da bi On preuzeo ove grijehe, jer niko drugi to ne može uraditi, budući da vjerovjesnik nema pravo preuzimati tuđe grijehe, niti neki vjerski svećenik ili obrednik.

Dakle, ponavljam još jednome, sa dolaskom Isusa Krista ne dolazi vjerovjesnik, jer vjerovjesnici su dolazili za izabrani narod, nikoga više na svijetu nema osim pagana, Krist dolazi da ponudi ljudima otkupninu, uvjet je da ljudi moraju prihvatiti Krista.

Rekao sam da ću časni Kuran malo poslije spomenuti, jer želim ići kronološkim redom kako se dešavalo u povijesnome smislu, ali isto tako i sa „Božijom Riječi“ da se slaže.

Na svijet je došla svijetlost istinita, da ni jedan ne pogine i ima vječni život koji u Njega vjeruje, pa iz ovoga razloga Krist nije došao među svoje, odnosno, Krist nije došao kao vjerovjesnik kao što je recimo bio Mojsije ili Musa a.s., jer Krist nije donjeo nikakve nove zapovjedi, instrukcije, ili naredbe od Boga, budući da na svijetu nema više nitko kome bi se „Božja Riječ“ mogla prenjeti, sve su sami pagani i njihovi svećenici ili rabini, Krist dolazi jedino da ponudi otkupninu svojim životom za živote miliona ostalih, uvjet je da ljudi prihvate Krista kao novu ruku pomirenja i iskupljenja pred Bogom.

 Prvi koji su Krista odbacili su bili židovi, jer su oni imali svoje rabine i iskrivljeno prakticirali Stari Zavjet ili Tevrat/Toru, i dan-danas se oni smatraju izabranim narodom, na žalost, njega više nema, od Staroga Zavjeta su napravili jednu vrstu svojih religioznih ubjeđenja, očekuju još uvijek svoga mesiju koji je najavljen, ali oni Ga ne prepoznaše i osudiše, te su „Stari Zavjet“ u kombinaciji sa svojim vjerovanjima i učenjima pomiješali i od toga je danas nastao „Jeduizam“, a jeduizam je jedna vrsta religioznog ubijeđenja u kojem se zadržava primat odabranoga, posebnoga i iznad sviju postavljenog, s tim da nemaju više vjerovjesnika koji dolaze od strane „Uzvišenog“, te iz ovoga razloga između sebe biraju svoje glavešine i vođe, a ti njihove vjerske vođe se predstavljaju kao odabrani, ovlašteni i od samoga Boga poslani.

Sa druge strane, Krist nije došao za nikoga posbeno, jer kako sam rekao već, ostali su samo pagani, pa iz ovoga razloga Krist, a budući da nije vjerovjesnik, nije oformirao niti jednu vjersku zajednicu, sve što je radio je da je išao od čovjeka do čovjeka, na tom putu pokupio sa sobom nekoliko svojih učenika koji će poslije trebati svjedočiti za Njega.

Dakle, iako bi se gomila ljudi znala okupiti kada bi on držao govor, ista ta gomila bi se i razišla, Krist i pokoji njegovi učenici bi nastavili dalje u pohod, išli bi do drugoga mjesta ili grada, te bi tu održavao opet govor ili bi ispunjavao „Stari Zavjet“ ili „Tevrat“, jer je trebalo da se desi sve onako kako je i bilo već najavljeno.

 Budući da Krist nije vjerovjesnik, kao što je recimo bio Musa a.s., Krist nije donjeo nikakvu novu objavu, pa iz ovoga razloga mi danas nemao „Novi Zavjet“ na izvornome hebrejskome, kao što imamo „Stari Zavjet“.

Dakle, Krist je došao da ispuni ono što je najavljeno, njegovi učenici su išli za njim da bi svjedočili, niko ništa nije zapisivao, tek poslije njegova smaknuća i ostalih događanja koje će nastupiti, ljudi su počeli zapisivati svjedočenja, Njegov „Put“, kao i prepričavati neka događanja koja su čuli.

Prema tome, kanonizacija „Novoga Zavjeta“ neće nikada biti u potpunosti dovršena, jer se u Krista mora povjerovati ili ne, apostoli su svjedočili svojim životima za Njega, jer su svi na kraju bili mučeni, ubijeni ili skončali po zatvorima.

 Kada kažem da kanonizacija nikada do kraja neće biti napravljena, to ne znači da je „Božja  Riječ“ promjenjiva, te da u kanonizaciju može ući bilo što, već samo onaj koji svjedoći za Krista, budući da su iskustva svjedočenja uvijek ista, jer Krist je došao po svoje sljedbenike, dakle, došao je po one koji će svjedočiti za Njega.

I dan-dana ima rijetkih, ali uistinu rijetkih pojedinaca koji svjedoče. Kada kažem svjedoče, to se ne odnosi na one koji vjeruju u Krista, jer za Kristom treba krenuti, budući da tko vjeruje u Njega on i krene za Njim, dakle, Krist je došao po svoje, pa iz ovoga razloga za Krista se može samo svjedočiti, a nikako vjerovati, jer onaj koji vjeruje a ne svjedoči, je isto da pojedinac vjeruje u svoga oca zemaljskog a ne svjedoči da on to i jeste.

Novi Zavjet (Indžil)

(Put i Direktno poslanstvo)

Ja sam put i istina i život! (Ivan 1.14.)

Sa Kristom koji se pojavio na zemlji, osim žive riječi koja se spustila na zemlju i koja je hodala među ljudima, dolazi na svijet i „Novi Zavjet“, kao i poslantstvo, ali za razliku od pojave časnoga Kurana i posrednog poslanstva, Krist donosi direktno poslanstvo, odnosno, „Riječ“ koja se spustila na zemlju se poslije uskrnuća pokazuje na svim svjetovima, osim toga, on je direktno i neposredno donjeo Indžil, što znači da nije prenosio poruku kao što su to vjerovjesnici činili, a činili su tako što bi dobili poruku od „Uzvišenoga“, pa je onda prenosili na druge, Krist je bio ta živa poruka koja je hodala zemljom.

Budući da je Krist donjeo sa sobom Novi Zavjet, on je samim tim i poslanik ili izaslanik (vjerovjesnik) „Božje Riječi“, budući da Krist iza sebe potvrđava raniji zakon, ali donosi i nove izmjene i dopune, a ove izmjene i dopunu su „Novi Zavjet u kojem ne vrijedi više pravilo ratovanja sa paganskim narodima i distanca od njih sa jedne strane, sa druge strane, nema više izabranih i Krist nije došao da stvara novi narod, već da gradi svoju crkvicu na njegovim ovčicama ili sljedbenicima.

Dakle, Novi Zavjet ili Indžil direktno ovise od Krista, budući da je Krist potvrdio ranije vjerovjesnike i tu ništa ne mjenja, ali donosi novine koje ljudi moraju prihvatiti, jer ukoliko ne prihvate Indžil, onda ostaju na Tevratu, a Tevrat je bio za izabrane koji više ne postoje do sudnjeg dana.

Nove nadopune i izmjene su se sastojale u tome da se ljudi pokaju i da ljube svoje bližnje kako nas je Krist ljubio dok je bio prisutan na zemlji, i da se čovjek prvenstveno Bogu preda, kako nam je Krist ostavio primjer dok je hodao zemljom.

Budući da je Krist došao kao živa riječ, svi ljudi mogu, trebaju i moraju  krenuti za Kristom, a to su nam pokazali njegovi apostoli koji su krenuli za njim, dakle, pokazali su nam kako se postaje njegova ovčica, jer je Krist put!

Put

Krenuti za Kristom znači svjedočiti za njega, jer Krist je put, to znači ostaviti sve druge obaveze u životu, ići od čovjeka do čovjeka i živom vjerom svjedočiti za Krista. Kao i što sam rekao već, tadašnji njegovi učenici, a poslije njegovog smaknuća apostoli su nam pokazali taj put, jer iako su se u prvobitnome momentu razbježali, poslije su se okupili i nastavili ići od čovjeka do čovjeka i svjedočiti.

Istina

Svedočili su da je onaj koji je bio na zemlji, istina, da svi ljudi trebaju njega prihvatiti i njega slijediti, čak i danas isto, jer iako se danas pojavljuje puno nekih novi interpretacija, ipak, Krist ili je istina ili nije, ne može se na dvije stolice sjedii.

Život

Tko krene za Kristom i svjedoči za njega, na tom putu bude proganjan, mučen, na kraju likvidiran, prelazi u život vječni, jer je Krist život.

Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati." Iv 14,15-21

Također, sa druge strane, budući da je Krist donjeo sa sobom i Indžil, on je imao i direktan poslanički mandat, jer svi koji nisu krenuli za Kristom, a takvih je jako puno u svijetu, ne samo danas već kroz stoljeća, dobili su i nove zapovijesti.

Kristove zapovijesti su bile da se ljudi predaju Bogu i da ljube jedan drugog, kako što nas je sve Krist ljubio! Dakle, za razliku od Starog Zavjeta u kojem su bile propisane obaveze i rat sa paganima, odabranih više nema da bi slijedili „Stari Zavjet“, Krist nas poziva da slijedimo njega direktno i postanemo njegove ovčice ili da držimo njegove zapovjedi, a on je ostavio samo dvije zapovjedi iza sebe:

.       Da volimo Gospoda/Gospodara svim svojim srcem i dušom i sa svim onim što raspolažemo,

.       Da ljubimo jedni druge (svoje bližnje) kao što nas je Krist ljubio

I samo jedna mala nadopuna, jer ova njegova druga zapovjed može se kontradiktorno protumačiti, u kojem neki misle kada su u pitanju „jedini-druge“ da se to odnosi na braću i sestre istih vjerskih svatanja i razumjevanja.

Ne, to se odnosi na svakoga čovjeka, pa zato Krist govori:

Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski." Mt 5,43-48

Kršćansto

(Mješavina Tevrata, Indžila i paganizma)

Poslije odlaska Krista sa ovoga svijeta ostali su njegovi sljedbenici ili apostoli sa jedne, i pagani sa druge strane, nema nove religije, niti se crkve otvaraju, sljedbenici idu od čovjeka do čovjeka i svjedoče, tko je prihvatio svjedočanstvo i sam je poslije išao i svjedočio.

Kao što sam rekao, isti oni koji su ga osudili i smaknuli, napravili su cijelu hajku na apostole, jer svatko tko bi svjedočio za „Njegovo Ime“ bi postao proganjan, mučen, na kraju ubijen.

 Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. (Lk 9,22-25)

 To i jeste bila cijela poenta Isusa Krista, da ljudi dobiju vječni život, jer izabranoga naroda nema više, on (Krist) je zadnja prilika i šansa da se ljudi vrate Bogu, budući da bez Krista je čovjek propao.

Ipak, iako Krist nije poslanik, nije religija, niti neka bogomolja, Krist je put i život, a budući da su apostoli kao i svi oni koji su svjedočili bili pogubljeni, ljudi su se prepali, prestali su da slijede Krista, a za uzvrat formirali prvu crkvu sa svojim poglavarom, i od formiranja prve crkve nastaje institucionalizirano kršćanstvo, odnosno, po prvi put nastaje „riječ kršćanstvo“ uopće, jer kršćanstvo ne postoji kao „Božija Riječ“ do tog momenta, imaju samo Kristovi sljedbenici i pagani, dok se „jeduizam“ pogrešno prakticira jer je mješavina Tevrata i paganizma, to institucionalizirano kršćanstvo sa svojim crkvama želi da prikaže i pokaže da su oni Kristovi sljedbenici.

Isto kao što su jeduisti, a budući da nema više vjerovjesnika, počeli svoje da proglašavaju, tako su i sve crkve poćele svoje svećenike, monahe, pape, fratre, kao i ostale da prozivaju kao živim namjesnicima na zemlji, tu nije kraj, ne samo da se „put“ prestao slijediti, ti isti vjerski poglavari su počeli „Riječ“ da kroje po svome, ljude su sve više sklanjali od Krista, a približavali crkvama.

Iz ovoga razloga danas imamo kršćanstvo kao propali pokušaj da se nešto slijedi, osim rijetkih izuzetaka u svijetu,  takozvane kršćanske vođe danas samo vjeruju u Krista, bez puta, bez života i bez istine, mnogi bez živoga svjedočenja.

Sa druge strane, imamo „judeizam“ kao propali pokušaj da se postane Božji odabrani narod, nisu prihvatili Mesiju, još uvijek svoga očekuju, zainstitucionalizirali su se, „Riječ“ kroje po svome, a uslijed nedostatka poslanika koji bi poveo svoj narod između sebe biraju namjesnike, koji opet ne vide dalje od svoga nosa, te tako svi generalno srljaju u propast.

 Najveća boljka ovoga svijeta je posebnost i odabranost, jer ljudi pate od kompleksa veće vrijednosti, pogotovo iz razloga što je izabrani narod uistinu i postojao, ali je bio izabran od strane Boga, taj isti narod je vremenom okrenuo Bogu leđa i priklonio se paganima.

Danas više nema na ovome svijetu nitko tko je izabran, nitko tko je poseban, nitko tko je od Boga ovlašten u smislu da predvodi ljude, danas jedino se može pojaviti sluga Božji da govori i objašnjava, te da bude ovlašten od strane Boga, ali nikako da ljude predvodi jer to zahtijeva poslanički mandat, a poslanika više nema, poslije posljednjega koji će doći sa Muhammedom a.s.

 “I u njega neće ući ništa nečisto.... nego samo oni koji su upisani u Jagnjetovoj knjizi” (27).

 Dakle, kao što sam više puta rekao, nema više izabranog naroda, nema više ni izabranih pojedinaca kada vjerovjesnici više ne dolaze, ima samo „Jagnjetova Knjiga Života“, a u ovu „Knjigu“ pojedinac ne može sam sebe upisati, niti mu može neki vjerski predstavnik mjesto obezbjediti, jedino „Onaj“ koji je svoj život dao za sve nas, „Taj“ mora čovjeka upisati u „Knjigu“, inače je čovjek propao ukoliko ne bude upisan.

Ova ista „Knjiga“ će se pojaviti na sudnjem danu i teško onima čije ime se tu ne bude nalazilo, ljudi ne razumiju da ova „Knjiga“ nije neka institucija u koju se čovjek mora i treba uključiti, već „Knjiga“ života sa kojom čovjek svojim primjerom, uzorom i dubokom vjerom sebi pravi temelje, ipak, iako čovjek možda i živi uzoran i pravičan život, „Jagnje“ ga mora osobno upisati, a ne kao večina svijeta što danas misli da su upisani jer pripadaju nekoj vjerskoj organizaciji, ili zato što ljudi misle po osobnom ubijeđenju da su već svoje mjesto obezbijedili.

 Boljka ovoga svijeta je posebnost i nadarenost, „Jagnje“ traži ponizne i skrušene, na žalost, svijet srlja u propast, danas gotovo više nitko neće da se ponizi i pokaje, već su velika večina uobraženi, prepotentni, izkompleksirani veličinom i posebnošću, te generalno kompleks veće vrijednosti je životni moto koji pokreće ovaj svijet.

Islam

Poslanički mandat (Prava vjera)

 On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je. (Ali 'Imran, 3).

 Kao što smo već rekli, na ovome svijetu nema više odabranih, ostali su sve sami pagani i neznabožci, imaju samo Kristovi sljedbenici, odnosno oni koji su prihvatili Krista i pokušavaju Njegov put da slijede, to nisu takozvani kršćani, jer Krist nije institucija, svaki čovjek mora biti upisan u „Njegovu Knjigu“, inače je propao.

Sa druge strane, budući da velika večina svijeta još uvijek očekuje svoje vođe i predvodnike, zainstitucionalizirali su se, „Riječ“ kroje po svome, pate od kompleksa veće vrijednosti i izabranosti, na svijet nam dolazi naš poslanik Muhamed a.s. da nam donese pravu vjeru i da nas sve uputi na pravi put.

Dakle, za razliku ranijih vjerovjesnika koji su dolazili samo radi svojih, jer je Bog oformio svoj narod i slao im periodično svoje vjerovjesnike, sa poslanikom Muhammedom a.s. dolazi Islam (prava vjera) za sve ljude na ovome svijetu, Islam aposlutno svatko može da primi i prihvati, jer Islam nije za odabrane i posebne kako je bilo u stara vremena, već za sve one koji žele da slijede pravu vjeru.

Časni Kuran je samo potvrda svih ranijih objava, ispravka i korekcija grešaka kod takozvanih vjernika, a budući da ljudi generalno pate od kompleksa veće vrijednosti i izabranosti, sa pojavom Islama dobijamo opet poslanički mandat u kojem ljudi dobijaju svoj autoritet u poslaniku, jer svi oni koji nisu htjeli prihvatiti Krista i odmetnuli su se od vjere, ili su Ga prihvatili ali ne slijede, dakle, nemaju duboku vjeru u Njega, sa časnim Kuranom su dobili pravu vjeru, vjeru koja nije oslonjena na paganskim običajima, obožavanju nekih čudnih ljudi, takozvanih svetaca i ostalih ikona, kao i na puno još toga što su ljudi nepropisno uveli u svoju vjeru.

Dakle, Islam je prava vjera za sve pagane i one koji imaju pogrešna ubjeđenja, Islam nije nešto novo što dolazi od Boga, već ono staro što su ljudi izgubili.

Časni Kuran je podijeljen na „Stari“ i Novi“ zavjet, jer je samo potvrda ranijih objava i njihovo razjašnjenje, časni Kuran ništa novo ne umeće, niti išta staro izbacuje, potvrđava sve ranije i donosi pravu vjeru za pagane, kao i za one koji boluju od kompleksa veće vrijednosti.

Za razliku od izabranog naroda, koji je bio izabran od strane Svevišnjega, nitko nije mogao ući u izabrane svojom voljom, Islam mogu primiti svi, bez obzira tko su ljudi, da li su oni crnci, bijelci, učeni ili nepismeni, ama baš svako na ovome svijetu može primiti Islam.

Budući da Islam može primiti svatko, Islam nije vjera nadarenosti i duhovne prepotencije, Islam je prava vjera koja vjeruje u samo jednog Boga, sve vjerovjesnike/poslanike koji su dolazili i iste stvari govorili, i vjera da se „Njegova Riječ“ ne može oskvrnuti ili obezvrijediti, budući da je svemogući Bog stoljećima slao svoje izaslanike da se „Riječ“ u orginalnom formatu zadrži.

I ne samo to, „Njegova Riječ“ je duhom zaštićena, jer da nije, ljudi bi sve živo na ovome svijetu onečistili, iskrivili i obezvrijedili.

Dakle, ne može čovjek čuvati „Božju Riječ“ kada je čovjek prolazan, samo Gospodar svjetova može i čuva svoju „Riječ“, tako da je jako neinteligentno, čak i nevjernički tvrditi da je „Njegova Riječ“ negdje oskvrnjena, promjenjena ili ljudskom rukom dopisana.

Sve one boljke koje su imali izabrani ljudi još u „Starome“ zavjetu, a to je nevjerica Bogu, kao i u originalnost „Njegove Riječi“, ljudi i dan-danas pokazuju, radi ove nevjerice su Krista osudili, a danas takozvani vjernici sumnjaju u „Sveto Pismo“, isto kao što židovi i muslimani sumnjau u originalnost Biblije.

Ipak, jedan te isti Gospod stalno ponavlja istu istinu, nevjernički duh bez obzira kako se vjernik zvao i prezivao, tjera vjernika da u sve sumnja, a „Riječ“ kroji po svome, jer sumnja, nepovjerenje i lažna nadarenost je boljka koja čovjeka prati kroz povijest.

Iako je islam prava vjera, jedina prihvaćena kod Boga, jer nema druge vjere, ima vjera u živu „Riječ“ (Isus Krist), i ima vjera u pisanu „Riječ“ (Islam), časni Kuarn je samo potvrda jedne te iste „Riječi“, danas na svijetu ima jako malo pravih vjernika (islamista), isto kao što su prave rijetkosti da netko slijedi Krista.

Onaj ko se sasvim preda Allahu, a usto čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.

 Budući da Islam može ama baš svako primiti, Islam je dakle vjera poniznosti i skrušenosti, potpuno predavanje Bogu, kao i ljubav prema svojim bližnjima.

Jedan koji se je pojavio prije nešto više od 2000 godina je utabao ovu stazu za sve nas, dakle, živa „Riječ“ koja je hodala zemljom je pokazala primejer i put za sve naraštaje i generacije, iz ovoga razloga ova živa „Riječ“ dolazi na sudnji dan, jer će „Knjiga“ života da presudi svima po njihovim zaslugama.

Uzvišenog Boga nikada i nitko nije vidio, niti će Ga vidjeti, „Jagnje“ dolazi na sudnji dan da sudi živima i mrtvima, po primjeru koji je ostavio iza sebe.

Primjer je bio u potpunoj predaji Allahu/Jehovi, kao i bezbroj dobrih dijela koje je ostavio iza sebe, te iz ovoga razloga Krist nije bio samo poslanik, već živi put.

Razlika između poslanika i Krista je u tome, što poslanik donosi radosnu vijest, onako kako mu je rečeno i preko duha naloženo, iza sebe ostavlja vjernike koji imaju pravu i nepogrešivu vjeru, dok je Krist živa riječ koja se slijedi, u Krista se ne vjeruje, jer iza Krista ne ostaju vjernici, već oni koji svjedoče za Njega, odsnosno oni koji svojim životom garantiraju za ovu „Riječ“.

 Isto tako, čovjek može svojim životom garantirati i za pisanju „Riječ“, odnosno, jedan musliman može svojim životom garantirati da nema drugog Boga, osim Allaha, da je časni Kuran, koji potvrđava Tevrat i Indžil, jedina istina, da je samo Muhammed a.s. poslanik jedini, koji potvrđava sve prije njega vjerovjesnike, ukoliko pojedinac izgubi život svoj na tom putu, postaje uskrsli ili šehid.

Također, sa druge strane, budući da je Krist donjeo i „Novi Zavjet“, dakle, novi zavjet sa Bogom, u novom zavjetu sa Bogom je tražio, umjesto staroga u kojem je bilo pravilo: „oko za oko, zub za zub“; sa novim zavjetom sa Bogom je ljubav prema bližnjima.

Poslanika se ne može slijediti, kada je on veza između Boga i čovjeka, u poslanika se mora vjerovati i izvršavati ono što poslanik nalaže, iza poslanika ostaju pravi vjernici, odnosno, ostaju oni koji imaju pravu vjeru.

Bez obzira da li ljudi prihvatili Islam ili Krista, jer Islam je pisanja „Riječ“ a Krist živa, rezultati su uvijek isti, jer da čovjek primi Islam mora nepokolebljivo vjerovati u pisanu „Riječ“, predati se Allahu i činiti dobra djela, sa druge strane da bi krenuo za Kristom, mora također nepokolebljivo vjerovati u pisanu „Riječ“, predati se Bogu i ljubiti svoje bližnje, upravo ono što je i Krist radio.

Dakle, slijediti Islam ili Krista je potpuno isto, zato je Krist pravi put, a Islam prava vjera, jer su rezultati uvijek isti, ukoliko se slijedi na ispravan način.

 Kao što je razlika od svih ranijih vjerovjesnika i zadnjega poslanika u tome, jer su svi raniji vjerovjesnici dolazili za svoje izabrane i od strane Boga odabrani narod, a posljednji poslanik je doša za sve ljude na ovome svijetu koji žele da prime pravu vjeru, razlika između žive riječi koja je hodala zemljom i vjerovjesnika uključujući i zadnjeg poslanika Muhammeda a.s je u tome, da svi oni čekaju sudnji dan i dolaze na njega da čuju svoju presudu, jedino „Onaj“ koji je bio na zemlji dolazi iz živih da sudi/svjedoči svima!

Prava vjera/Islam

І kаdа Аllаh rеčе: „О Іѕа, dušu ćе tі uzеtі і k Ѕеbі tе uzdіgnutі і ѕраѕіt ću tе оd nеvјеrnіkа і učіnіt ću dа tvојі ѕlјеdbеnісі budu іznаd nеvјеrnіkа ѕvе dо Ѕmаkа ѕvіјеtа. Меnі ćеtе ѕе, роѕlіје, ѕvі роvrаtіtі і Ја ću vаm о оnоmе u čеmu ѕе nіѕtе ѕlаgаlі рrеѕudіtі. (3:55)

Danas su mnogi ubijeđeni da slijede Islam na pravi način, kao i što takozvani kršćani misle da su pravi vjernici, dok nam uzvišeni Allah lijepo u ovoj suri kaže da će samo Kristove sljedbenike uzdići od nevjernika, a svima će ostalima koji se nisu slagali presuditi.

Evo, ovo je ona natorna istina i činjenica što se ljudima stalno govori, da imamo samo jednoga Boga, i da su svi vjerovjesnici dolazili od Njega, imamo samo jednu istinu na ovome svijetu, a ljudi se opet prepiru oko mnogo stvari i ne slažu, i tako sebi jako ružnu sudbinu pripremaju.

Naime, iako imamo „Knjigu“ jasnu koja je došla sa časnim Kuranom, jedan vjernik ne može slijediti „Knjigu“, jer je to pisana „Riječ“, a poslanika više nema da ga se pita za sve što čovjeku nije jasno, jedan vjernik mora imati nepokolebljivu vjeru u pisanu „Riječ“ i Bogu se skrušeno obraćati da mu „Uzvišeni“ pošalje odgovore na sva njegova ponizna pitanja. Dokle god čovjek čita, proučava i studira „Knjigu/e“, te misli da svojim intelektom može dokučiti tajne svemira, takav čovjek je obmanut i lagano klizi prema paklu, jer čovjek se mora Bogu predati pokajnički, da bi mu uzvišeni otvorio oči i spasio ga od vatre džehennema.

U ovoj suri se govori upravo to, govori se da će samo sljedbenici Krista biti iznad nevjernika, a svima ostalima, jer svi ostali se prepiru samo, biti presuđeno o onome što se nisu slagali. Na žalost, danas ni jedna religiozna formacija, bilo to da su takozvani:  judeisti, kršćani ili muslimani, uopće ne razumiju ovu suru na ispravan način, jer kako sam već objasnio prije, samo oni koji su upisani u „Knjigu“ će biti spašeni, ili drugim riječima, bit će izuzeti od vatre pakla.

Jer, „Knjiga“ života, ona „Knjiga“ koja je hodala po zemlji dolazi na sudnji dan, budući da „Uzvišenog“ ne možemo vidjeti, vidjet ćemo samo jednog koji nam je obećao da će opet doći u svoj slavi svojoj, a časni Kuran potvrđava:

I on (Isā, alejhisselam) je predznak Smaka svijeta, zato nikako ne sumnjajte u njega i slijedite uputstvo Moje, to je Pravi put, i neka vas šejtan nikako ne odvrati, ta on vam je, doista, neprijatelj otvoreni.

Dakle, imamo „Knjigu“ jasnu kao pravi put, a to je časni Kuran koji je potvrda svega ostaloga, međutim, u „Knjigu“ pisanu se mora vjerovati, također svoga poslanika slijediti u tome vjerovanju, ali se za poslanikom ne može ići, jer njega više nema na zemlji, i jer poslanik nije živa knjiga, već ovlašteni sluga „Božji“, jedini za kojim se može i mora krenuti je „Knjga Života“, budući da će čak i vjerovjesnici doći na sudnji dan ovoj „Knjizi“.

Onaj tko vjeruje svim vjerovjesnicima i onaj tko prakticira Islam ispravno, a najvažnije od svega je da se čovjek preda „Uzvišenom“ i čini dobra djela, da se kaje (čisti haljine) također, će zasigurno, prije ili kasnije, doći do Krista, jer Krist nije neka vjerska institucija, religiozna denominacija, teološko učenje, niti poslanik koji će doći na sudnji dan da mu se sudi, Krist je ostavio „pravi put“ na zemlji, taj isti „Put“ dolazi da sudi živima i mrtvima.

І zbоg rіјеčі nјіhоvіh: „Мі ѕmо ubіlі Меѕіhа [Меѕіјu], Іѕаа, ѕіnа Меrјеmіnа, Аllаhоvа роѕlаnіkа!“ А nіѕu gа nі ubіlі nі rаѕреlі, vеć іm ѕе рrіčіnіlо. Оnі kојі ѕu ѕе о nјеmu u mіšlјеnјu rаzіlаzіlі, оnі ѕu ѕаmі о tоmе u ѕumnјі bіlі; о tоmе nіѕu nіštа роuzdаnо znаlі, ѕаmо ѕu nаgаđаlі; а ѕіgurnо је dа gа nіѕu ubіlі. (4:157)

Sura koja opet istu stvar potvrđava, nisu ga ubili, niti je sa svojim razapećem ovdje završio, uzet je od strane našeg zajedničkog Boga, „Taj“ dolazi da sudi/svjedoči svim ljudima na svijetu.

I još nešto, u ovoj suri se fino kaže da se pričinilo ljudima da su Krista razapeli i ubili, dakle, pričinilo se nevjernicima da su ga sa pribadanjem na križ definitivno likvidirali, njima se učinilo, jer je Krist živ, ali to ne znači da on nije bio na križu i da nije probadan.

Dakle, u ovoj suri se kaže da im se samo pričinilo, jer i dan-danas nevjernici misle da su Krista pokopali i da ga više nema, dok muslimani pogrešno ovu suru prevode u svojim interpretacijama, Krist je bio na križu, mučen je i probadan, ali zbog njihovih riječi nevjerničkih će im biti suđeno na sudnjem danu, jer ne uzvjerovaše u Njega, već Ga smatraše pogubljenim.

Tko je, onda, Isus Krist?

 Još jedno od pogrešnih učenja kada su sve religiozne formacije u pitanju, jer židovi misle običan čovjek, te još uvijek čekaju svoga poslanika (Mesiju), kršćani ga smatraju bogom pored boga, odnosno, jedan od trojice i ne slijede ga, a muslimani radi lošeg prevoda časnoga Kurana i svoje ne vjere smatraju ga samo poslanikom, odnosno, smatraju ga, istina za volju, malo posebnijim poslanikom, ali čovjekom koji će kleknuti kao i svatko drugi pred noge „Uzvišenog“.

Niti jedna religiozna formacija ne razumije da nema drugoga Boga, osim „Njega“, jer uzvišeni Allah ili Jehova se na zemlji pojavio u Njemu.

Dakle, imamo svemogućega Boga koje ni jedno oko ne može da vidi, ali „Taj“ jedan je došao u fizičkoj čahuri zvanoj Isus Krist, prema tome, nema nikakovoga trojstva, i radi ove zablude koja se pojavila u kršćanskome svijetu su sve ostale zablude krenule.

Na žalost, iako smo sa zadnjim poslanikom Muhammed a.s dobili pravu i jedinu vjeru, jer „Stari Zavjet“ je bila obavezujuća vjera iz koje se nije moglo niti izać, niti uć u nju, u Islam se može i ući i izaći, vjera prava sa kojom je poslanik došao za sve nas, kao i što je Krist došao za sve nas, muslimani današnji ne prakticiraju Islam na pravi način, jer sumjaju u vjerovjesnike, sumnjaju u Isusa/Isu, ne predaju se „Uzvišenom“ do kraja, a zavedeni kršćani niti slijede Krista, niti prihvataju Islam kao pravu i jedinu vjeru, sa treće strane jeduisti čekaju još uvijek mesiju i imaju samo Tevrat koji su izvitoperili sa svojim paganskim običajima, dakle, jako loša situacija u cijelome svijetu, i krajnje je neophodno da ljudi konačno se počnu Bogu moliti, ali iskreno i ponizno, da bi „Uzvišeni“ čovjeku mogao podariti inteligenciju neophodnu sa kojom može povezati stvari sam i bez posrednika, za razliku do sada gdje ljude vode, uglavnom, slijepe religiozne vođe...