Smisao života
Smisao života
Probuditi se iz prolaznosti

Svi smo se mi barem ponekad upitali, da li postoji neki smisao iza ovog našeg života? Sa jedne strane izgleda kao da baš i nema nekog smisla, ali sa druge strane, opet nas taj odgovor nekako ne zadovoljava. Duboko unutar nas kao da se nešto ne slaže sa konstatacijom, da je cijela svrha života u prolaznosti. Ta prolaznost se ogleda najviše u činjenici da bez obzira što čovjek poduzeo i koja su mu životna interesovanja i namjere, osjećaj prolaznosti koji se stvara duboko unutar ljudskog bića nam neda da  na život gledamo kao nešto najrođenije, odnosno, nešto duboko u nama se opire toj konstataciji da sve mora proći jednog dana.

Sa druge strane, primjećujemo u prirodi da na neki način sve prolazi, traje jedno vrijeme a onda nestaje. Ipak, čovjek je svjestan da iako pripada prirodi, ali još uvijek ima najviše izraženu svijest, a ta njegova svijest nikako ne prihvata  konstataciju da čak i "On";- čovjek, mora, prije ili kasnije, završiti sa vremenom. I tu se baš krije njegova najveća frustracija, i tu se baš očitava najveća njegova ironija sa kojom se čovjek teško bori, jer kako je moguće da nešto što je po svijesti najsuperiornije u prirodi mora završiti, a da čak ponekad nije niti započelo kako treba svoj put.

Tada ga počinje tištati nešto duboko unutar njegova bića, tada se ne može nikako pomiri sa tim;- te počinje razmišljati: 

" Pa zar ja, koji parcipiram najbolje životnu realnost od svih stvorenih bića, pa zar ja, koji imam najsuperijorniju svijest na zemlji, pa zar ja, koji osjećam svu patnju i znam što je sreća, pa zar ja, isto tako moram jednog dana proći, i ako moram, pa koja je to onda ironija i koji je to životni cirkus od kojeg priroda zabavu čini!?"

Također, iako smo svi svjesni prolaznosti trenutka života u kojem se nalazimo, budući da jako dobro znamo da je pitanje svakog narednog dana sa kojim naš životni put može se okončati, ipak, čovjek živi, radi, gradi i bori se, kao da nikada mu kraja neće biti. Odakle sada dolazi ovo? Zar tek ovakvo čovjekovo ponašanje nije  prava ironija, sa jedne strane je stalno u grču prolaznosti u kojem pokušava trčeći i u skoku da zadovolji sve svoje životne ambicije, a opet sa druge strane se zna opustiti do te mjere, kao da će sve proći, a samo čovjek jedini ostaje. Ove kontradikcije koje se u čovjeku stvaraju i od života ironiju čine, ne mogu biti slučajne, jer sve u prirodi ima svoj plus i minus, odnosno, dobro i loše, pa u kontekstu toga, kada se pojavi u svjesti čovjeka život, onda mora doći automatski njegov opozit u obliku smrti. Također sa druge starne, kada čovjek u trčećim koracima hita i žuri svjestan prolaznosti svakoga momenta, opozit mora doći isto, a on je u svojoj kontradikciji neprolaznosti, pa se onda pojavljuje obrnuti osjećaj da sve što se radi zauvijek će trajati.

Dakle, sve što u životu primjećujemo ima svoja dva stanja, koja su u svojoj suštini samo na izgled u opozitu, te su one sastvani dio ljudske percepcije, odnosno, momentalnog stanja svijesti. Jer ukoliko je čovjek svejstan svoje prolaznosti, čovjek kao takav nikada ne može raditi ništa kratkoročno, jer sve gubi svoj smisao, pa bi najzad stao i prestao biti aktivan. Tada mu se pojavi osjećaj dugovječnosti koji ga tjera na akciju, ali kada čovjek se suviše suživi sa ovim osjećajem, smrt u obliku prolaznost ga stalno opominje, da bi smanjio malo svoje doživljaje.

Zašto se ovo sve pojavljuje i odakle dolazi? Na kraju krajeva, jeli život ili smrt, da li djelovati ili stati? ...i u čemu je cijeli smisao?

Kao prvo, čovjek da bi bilo što učinio u životu mora imati svijest razvijenu, te svijest mora percipirati realnost svjesno, jer tek sa razvijenom sviješću čovjek može imati doživljaj ili iskustvo. To znači u praksi, da bi čovjek doživio smrt ili osjećaj prolaznosti, on mora imati iskustvo smrti, jer ukoliko nema ovoga iskustva, svijest kao takva ne može nikada doživjeti smrt ili osjećaj prolaznosti. U redu, ovo nam je svima poznato i tu nema ništa sporno, ali ostaje također drugo pitanje. Kako onda ukoliko svijest primjećuje iskustvo smrti ili prolaznosti, pa u kontekstu toga i osjeća ponekad životnu ironiju, ali sa druge strane ta ironija je opravdana, jer je svijest doživljava u svom iskustvu, ali odakle onda dolazi osjećaj vječnosti, jer čovjek u svom iskustvu se ponaša kao da će vječno živjeti, a u svijesti doživljava smrt!?

Dakle, sa jedne strane imamo svijest i iskustvo smrti, a sa druge strane imamo iskustvo vječnosti bez svijesti, odnosno, radimo, gradimo i živimo dok nam svijest govori sasvim nešto drugo, a to je da svi moramo umrijeti!?

I sada se tek pojavljuje sva ironija, sada tek čovjek dolazi do razdvajanja svijetova u kojem se postavlja pitanje: kokoš ili jaje, odnosno, svijest ili iskustvo?

Ukoliko čovjek izabere svijest, ostaje mu bolno iskustvo smrti, a ukoliko izabere iskustvo, ne može doživiti osjećaj vječnosti bez svijesti, jer je svako iskustvi prolazno. Budući da čovjek nema adekvatan odgovor na ovo pitanje, dolazi do razdvajanja svijetova u kojima pojedinci se odluče za svijest, ali ih tišti osjećaj prolaznosti u njihovoj dubini, a drugi oept izaberu iskustvo i dalje nastave živjeti bez svijesti, te pokušavaju cijediti život do maksimuma dok se sva ironija opet ne ukaže u ljudskoj svijesti, a to je smrt i prolaznost!

Međutim, opet nismo odgovorili na pitanje smisla života i njegove ironije, i odakle se ona uopće pojavljuje, bez obzira za koju se krajnost odlučili!?

Dakle, jasno nam je da svijest i život moraju biti prije smrti i prolaznosti, jer ukoliko nije tako, onda bi iz smrti morao doći život, a iz mrtvih ništa ne dolazi, zar ne!? Ali nam nije jasno vjerojatno, odakle onda iskustvo vječnosti koje dolazi bez svijesti o tome, jer kako smo rekli, čovjek gradi, radi i živi kao da će sve zauvijek trajati, ali u prirodi nema ništa vječno da bi steklo takvo iskustvo?

I tu je baš i odgovor, odnosno cijela ironija se krije, jer iskustvo vječnosti upravo i dolazi iz svijesti, a ne obratno. Budući da se u svijesti ne može ništa pojaviti, ukoliko prije toga već nije bilo neko iskustvo, kao što je; np. smrt, to samim tim znači da su svijest i iskustvo isto, ali svijest uvijek dolazi prije iskustva. Kao u primjeru sna koji ne može postojati bez iskustva, ali se također u snu mora prvo pojaviti neka svijest da bi se moglo realizirati iskustvo.

Što to onda znači na kraju?

To znači samo jedno, da su svijest i iskustvo vječni, jer bez oba ova principa involvirana u cijelu priču nema života ili egzistencije. Međutim, što bi onda bio smisao života, jer ipak, osjećaj prolaznosti je prisutan, a on nas sviju jako tišti, pogotovo ukoliko je sve vječno? Pa i ovdje se nazire već odgovor sam po sebi, koji će možda iznenaditi dosta čitatelja. A odgovor je da, umjesto da trčimo za prolaznim iskutvima, trebamo ih se baš nasuprot odricati, odnosno sve više u praksi reducirati, da bi ostala vječna svijest, odnosno vječno iskustvo.

Dakle, svijest ne može postojati bez bilo kojeg iskustva, jer bi to ličilo kao na san koji sanjate, a da nema niti jednu pozadinu, a to bi izgledalo kao da je svijest svjesna dubokog sna, što ne čini veliku razliku ukoliko iskustvo nije prisutno. Pa iako je svijest vječna, ona mora imati doživljaj iskustva, a svako iskustvo koje dolazi iz svijesti mora biti prolazno jer je već nastalo. To znači, da svijest mora odbacivati sva prolazna iskustva, kao i u snu što odbacuje jedno po jedno da bi se probudila, ali ukoliko ostane samo svijest bez ikakvog iskustva, zaspat će u duboki san.

Smisao je dakle, da svijest i iskustvo postanu; "Jedno", jer ukoliko ostane samo iskustvo, svijest će doživljavati osjećaj prolaznosti, a ukoliko ostane samo svijesti, svijest će utonuti u duboki san, odnosno, svijest će imati potrebu za prolaznim iskustvima da bi se ispoljila.

Koja su to iskustva vječna?

Duhovna! Jedina iskustva koja su vječna su duhovna, ali se moraju razmjenjivati, jer ukoliko se duhovna iskustva ne razmjenjuju, svijest koja jeste vječna ostaje u uspavanom stanju ili doživljava sebe kroz prolazna iskustva!

Dakle, iskustva koja se pojavljuju u materijalnom svijetu i koja nas cijele okupraju, što nam nekada daju osjećaj da smo vječni, iako svijest doživljava prolaznost, budući da je svjesna da sve prolazi oko nje, su duhovna iskustva ustvari, ali svijest budući da je kompletno preokpirana prolaznim iskustvima radi ovaj paradoks, u kojem se ne želi osloboditi iskustva, a sa druge strane ova iskustva tište vječnu svijest. Cijela suština i sav smisao života je u promjeni iskustava, odnosno, reduciranju prolaznih i prihvatanju duhovnih, jer tek tada svijest i iskustvo postaju povezani kroz vječnost, i tek tada ironija života će nestati!

Koja su to duhovna iskustva?

Duhovna, odnosno, jedina vječna iskustva koja postoje su ljubav, jer sve ostalo što čovjek percipira ili doživljava je neka inverzija temeljnog osjećaja ljubavi. Ljubav jedina nema niti početak, niti kraj i ljubav je jedino iskustvo koje je vječno i nikada ne nastaje, pa je u kontekstu toga, svijest može doživjeti, ali i iskusiti sa druge strane, te objedinjuje obje krajnosti u kojoj su svijest i iskustvo Jedno.  Međutim, budući da svijest želi ljubav doživjeti kroz materijalno iskustvo, a ne kroz njenu čistu razmjenu što je smisao ljubavi, svijet doživljava ljubav kroz prolaznost, odnosno, kao da je nastala odjednom i završila se isto tako, jer sva materijalna iskustva imaju svoj početak i kraj.

Sva ostala iskustva koja dolaze iz ovog temeljnog osjećaja ljubavi su kao njene izvedenice, odnosno, iskustva koja se pojavljuju na temeljima ljubavi su samo sjene, koju svijest primjećuje također, ali za samu svijest one predstavljaju prolaznost.

Ljubav kao vječito iskustvo egzistira jedino i eksplicitno u svojoj razmjeni, jer ljubav ne može sama od sebe egzistirati, odnosno može, ali onda nedostaju iskustva svijesti, jer ljubav ukoliko se ne daje i prima sa druge strane izgleda kao san u kojoj je svijest prisutna i svjesna sebe, ali nema iza sebe niti jedne pozadine.

Dakle, taj osjećaj ljubav čini svijest, odnosno svijest se budi iz svog uspavanog stanja, a njena razmjena čini iskustvo, odnosno, svijest se ispoljava u svojoj realizaciji.

Bez ljubavi i njene razmjene sve je ostalo prolazno i svijest doživljava iskustvo smrti, odnosno, svijest je već mrtva, a prolazna iskustva još jedino drže svijest od dubokoga sna!

Samo nam istina treba!!!

VAŠA REAKCIJA?

Comments

https://refleksijasvijesti.com/assets/images/user-avatar-s.jpg

0 comment

Write the first comment for this!