Neki ljudi se pitaju o suštini života i njegovom smislu, a neki se nikako ne pitaju. Neki ljudi pokušavaju dokučiti pozadinu stvaranja svojim intelektom, a neki ne koriste svoj intelekt za takva pitanja. Neki ljudi pokušavaju fizičkim sredstvima i svojim razumom proniknuti u tajne prirode, a neki ljudi ne koriste razum za takve pokušaje. Neki ljudi pokušavaju da rade na svojoj svijesti, da bi dobili odgovore na vječita pitanja, a neki ljudi ne koriste svijest za takve odgovore. Neki ljudi pokušavaju snagom svoje volje da stupe u oblast onostranog, a neki ljudi ne koriste svoju volju uopće. Neki ljudi se samo predaju Stvoritelju, a neki ljudi se samo predaju silama tame...
Laž:
Kada na život i ono što njega predstavlja pogledamo, čini nam se kao na nešto poput lijepe i ukrašene šarene lade, baš poput vrtića u kojem djeca snagom svoje volje, svijesti i stupnja zrelosti iznose svoje želje, a taj naš životni vrtić je upravo tu radi nas, da bi svima nama učinio lijepe i ugodne trenutke. Pa tako, pojedina djeca imaju određene želje, neka druga djeca opet drugačije potrebe. Poslije izvjesnog vremena se djeca umore ili zasite, pa onda odu na počinak da malo odmore. Kada se probude, tamo gdje su stala samo nastave. Također, ponekad, kada im se učini nešto nedostupno ili jako komplicirano, djeca promjene samo želje i strpljivo čekuju svoju šarenu ladu sa neke druge strane. Ponekad im dodije, pa jedni požele ono što drugi imaju, a ovi drugi požele ponešto od prvih. Ukoliko to nedobiju, ljute se i bune. Jedni se smiju i raduju, drugi žale i kukaju. Ponekad postaju jako ljuti i bijesni što nešto uporno ne dobijaju, pa su onda loše volje. A ponekad ne žele više čekati, pa će se ako treba i sami, bez dozvole, u vrtiću poslužiti. Ponekad će se poslužiti malo i lažima, da bi imali ono što im pripada.
Na kraju vremena, kada su vrtić prerasli, to što su u životnom vrtiću stekli pokušavaju sakriti na neka zgodna mjesta, da se druga djeca koja tek dolaze nebi poslužila.
Jako su žalosna i loše volje što se zabava i njihova igra mora privesti jednom kraju, te onda optužuju i krive svoj vrtić da ne misli na djecu. Kada im tete učiteljice u vrtiću žele ponešto da objasne, o pravilima i smislu cijele situacije, te ih zamole da se malo uozbilje i poslušaju dobre savjete, uglavnom ne slušaju što im se govori. Kada se djecu pita da ponove ili odgovore što su o smislu i suštini vrtića spoznali, oni to ne razumiju, iznose i dalje svoje želje i uvjerenja, odnosno, što od vrtića djeca još uvijek očekuju da im bude pruženo.
I tako vrijeme i dan-danas u vrtiću teće...
Istina:
Životni vrtić koji samo izgleda tako, da je upravo radi naših želja i potreba stvoren, te u našim bezbrižnim i zaigranim danima nam podario nezaboravne trenutke sreće i zadovoljstva, na žalost, nije radi toga osmišljen. Kao što možemo. manje-više. svi samostalno primjetiti, život teče i ničije želje ne ispunjava. A za ono malo sreće za kojom toliko žudimo, često moramo toliko teško raditi i boriti se, pa u svakom slučaju, ukoliko čak i dobijemo ponešto od naše šarene lade, mi često na kraju ne osjećamo nikakvo zadovoljstvo.
Budući da smo u stalno procjepu između želja, mogućnosti i objektivne stvarnosti, a uz to još i u stalnom grču i neprestanim pokušajima da dobijemo ono što nam pripada, postajemo jako nesretni i mrzovoljni, jer nam sve već polako smeta, ili što bi se reklo na živce ide. Kada našim cjelokupnim bićem zavlada očaj i loše raspoloženje, tada poput jako loše djece isijavamo mržnju i otvoreno nezadovoljstvo.
Dakle, kao prvo, mi svi moramo konačno shvatiti da ovaj život nije namjenjen da bi iznosili svoje želje i radi njih uporno žudili i teško radili, gdje na kraju obično ostajemo maksimalno isfrustrirani. Mi trebamo prestati se ponašati poput djece, pogotovo budući da u tim našim nerealnim zahtjevima postajemo jako nesretni i potišteni, a onda uslijed cijele loše volje zločesti i destruktivni, te sa druge strane, ono što je život namjenio za nas dostojanstveno prihvatiti i nastojati izvući maksimum od svake situacije u našem intelektualnom razvoju. Ali također, prvenstveno se početi raspitivati o "Istini", jer bez istine čovjek izgleda baš poput djeteta, jako nezreo i nesamostalan, a opet mrzovoljan i zločest.
Istina je nešto oko čega bi svi trebali gravitirati, jer istina nije nešto što se nama prilagođava. Istina je uvijek i samo "Jedna", i ona kao takva je univerzalna, ali tek kada djeca presatnu iznositi svoje želje, ona kao takva može biti spoznata i akceptirana.
"I na kraju, što bi se reklo jednostavnim riječima, što više istine;- to manje želja, a što manje želja;- to manje životnog vrića, a što manje vrtića;- to manje nesreće, a što manje nesreće...sami zaključite što na kraju ostane!"
Da li vi gledate na život kao dječiji vrtić?
Propaganda LGBT agende
Comments
0 comment