Sanjam, znači postojim!

Uvjeravao jedan čovjek svoga prijatelja, da sve što vidi pred očima jeste samo san! Ovaj mu naravno nije vjerovao, jer kako može biti san kada razmišljam i postojim? Da, reče mu čovjek, ali i u noćnim snovima ti također postojiš! Razmišljao prijatelj jedan momenat, pa se uspio sjetiti odgovora, ali ja promatram svijet oko sebe?
Da, odgovori čovjek, to radiš isto i u snovima! Češkajući se po glavi već pomalo zbunjen sjeti se novog odgovora, ali ja osjećam svijet oko sebe, imam emocije i znam što je bol? Da, reče mu čovjek, upravo to isto imaš i u snovima. Ali, ja ovdje imam obitelj, kuću, posao i prijatelje;-odgovori mu prijatelj?
Da, isto to sve imaš i u snovima, odgovori čovjek!
Već vidno zbunjen  počeo je da traži neki razmuman odgovor, te se sjeti najzad, ali snovi traju jedno vrijeme i onda isčeznu.
Da, odgovori  čovjek, i ovaj život također traje jedno vrijeme i nestaje!
Potpuno zbunjen i iznerviran reče prijatelj na kraju, ali ja želim ovaj život, pa taman ako i sanjam!
Da, odgovori čovjek, to isto želiš i u snu...

Laž:

Mi smo svi, manje ili više, opčinjeni ovim životom. Toliko nekada se poistovjećujemo sa situacijama i ulogama, da nam se često čini da upravo ovaj život je jedina realnost. Doživljavamo emocije, osjećamo bol, imamo raznorazne potrebe i sve što se u životu zbiva doživljavamo osobno. Iz ovakvih stavova i uvjerenja, budući da za nas ne postoji niti jedna druga krajnost, doživljavamo život kao nešto što se samo jedanput posjeduje, te iz tog razloga smo u stalnom procjepu i žurbi u želji da učinimo nešto dok još uvijek imamo vremena. Poneki od nas su toliko suživljeni sa svakom situacijom u kojoj se nalaze, da su čak spremni bilo što učiniti kako bi popravili ili eventualno produžili momenat u kojem se nalaze. Naravno, sa druge strane sve izgleda originalno, toliko originalno da bi se usudili zakleti da je ovo realnost, i ne samo to, već da osim života nema ništa drugo. Sa druge strane, iako često primjećujemo da se život ponaša baš poput nekog noćnog sna, jer situacije, ljudi, momenti, okolnosti se stalno mjenjaju, mi budući da spavamo i naša svijest je kompletno unešena u cijelu situaciju, proživljavamo sve životne drame, baš isto kao i po noći dok smo u snovima.

I ne samo to, budući da sve osjećamo na personalnoj razini, te također budući da trošimo puno emocija i truda, mi nismo spremni uopće prihvatiti mogućnost bilo koju osim ove, a da ne govorimo o spremnosti da se eventualno i probudimo.

I tako život ili snovi teku, jedna situacija za drugome se smjenjuje, do momenta dok se ne probudimo u nekoj drugoj realnosti...

Istina:

"Život ili Iluzija" je stanje u kojem se svijest momentalno nalazi. Ali to još uvijek ne znači da je stvarnost, a pogotovo ne jedina realnost. Baš kao i u noćnim snovima dok sanjamo, svijest je momentalno prisutna tu, a budući da je svijest prisutna onda je to i realnost, međutim, također, budući da snovi se rasprsnu u jednom momentu, to nije stvarnost.

Ista situacija je i sa životom, svijest se nalazi u određenom momentu u jednoj realnosti, ali budući da se život mora završiti u određenom momentu, baš kao i u snovima, rasprši se sve.

Dakle, što bi onda bila stvarnost, budući da noćni snovi, ali i životni nisu jedina realnost?

Kao prvo, da bi nešto bilo stvarnost to nešto mora imati koegzistentnost, odnosno, mora biti sebe svjesno, a budući da se u životnim i noćnim snovima sve smjenjuje, baš kao na filmskom platnu što se situacije ciklično izmjenjuju, ove samosvijesti nema, odnosno, svijest jedino čini iskustvo, ili drugim riječima, koegzistentnost čine situacije kroz koje svijest prolazi.

Koegzistentnost

"Koegzistentnost ili Samosvijest" je jedina realnost, odnosno stanje u kojem se svijest nalazi. Koegzistentnost čini da svijest percipira realnost i jedno zahvaljujući koegzistentnosti, život ili snovi mogu biti doživljeni. Dakle, tamo gdje je svijest to je realnost, ali budući da ista svijest promatra različite realnosti, kao što su život ili noćni snovi, to još uvijek ne znači da jestvarnost, a pogotovo ne jedina realnost. Da bi nešto bilo stvarnost, ono kao takvo mora imati samoodrživost.

Samoodrživost

Budući da je jedina realnost tamo gdje se svijest nalazi, to još uvijek ne znači da je stvarnost, jer ukoliko svijest napusti određenu realnost, određena realnost postaje njezina stvarnost . Kao i u noćnim snovima, kada svijest izađe iz te realnosti, odnosno probudi se ujutro, život percipira kao jedinu realnost i obratno, kada u snovima napušta životnu realnost

Dakle, da bi nešto bilo stvarnost, uz koegzistentnost to nešto mora imati  i samoodrživost, odnosno ne može se smjenjivati, te uz vječitu prisutnost mora također biti uzrok realnosti. Međutim, da bi to nešto bili vječno koegzistentno i prisutno, to nešto mora imati svoj "kontinuitet".

Kontinuitet

Da bi nešto imalo kontinuitet, to nešto ne može da se prekida, odnosno, to nešto ne može da se završi, da bi poslije toga nešto novo započelo. Budući da je život samo jedna privremena realnost, koja sa okončanjem svojim gubi kontinuitet, život kao takav nije stvarnost, već upravo suprotno, stvarnost je koliko i noćni san, dok je svijest prisutna život je realnost, kada život prestane, on prestaje biti i svarnost i realnost.

Dakle, da bi nešto bilo realnost, svjestmora biti prisutna u njoj, a da ni nešto bilo stvarnost:   Samosvijest, Samoodrživost i Kontinuitet moraju biti prisutni u realnosti.

Međutim, kada svijest dođe do ove točke da su samosvijest, samoodrživost i kontinuitet prisutni u realnosti, ona kao takva "Sebe" doživljava kao stvarnost.

Sebstvo

Sebstvo ili naše više "Ja", odnosno naša prava osobnos je jedina realnost, ali još uvijek nije i jedina stvarnost.

Ukoliko bi uistinu Sebstvo bilo jedina stvarnost, onda kao takvo nikada nebi moglo prouzročiti niti jednu drugu realnost. Jer kako nešto što je jedina stvarnost, može stvoriti ostale realnosti, osim ukoliko to Sebstvo  nije također samo dio stvarnosti, pa kao takvo ovisi od puno veće realnosti.

Drugim riječima, kada se samosvijest konačno probudi iz svojih snova i počne participirati pravu realnost, odnosno, da je Ono ili Sebstvo  uzrok realnosti,  Sebstvo sebe u zabuni počinje indentificirati kao uzrok jedine stvarnosti. Budući da su koegzistentnost ili smosvijest, samoodrživost i kontinutitet prisutni, Sebstvo dolazi i do zadnje stepenice u kojoj sebe pogrešno poistovjećuje sa jedinom stvarnosti i ovo se zove stanje poslijednje iluzije, u kojoj Sebstvo ulazi u dvije faze u ovisnosti od stanja njegove iluzije:

1. Doživljava sebe kao izvor jedine stvarnosti

Sebstvo nikada ne može biti jedina stvarnost, jer stvarnost nikada ne može participirati niti jednu drugu realnost, a pogotovo ne može biti izvor stvarnosti. Sebstvo u svojoj iluziji promatra sebe kao izvor stvarnosti što automatski znači, da Sebstvo nije još uvijek zrelo, odnosno izašlo definitivno iz iluzije.

2. Pokušava da se stopi sa stvarnosti

Iluzija stanja u kojoj Sebstvo pokušava da se stopi sa stvarnosti, odnosno sa izvorom stvarnosti, u kojem Sebstvo želi da postane i izvor i jedina stvarnost. Stapanje, odnosno gubljenje osobnosti ili vlastitog indetiteta je također iluzija u kojem Sebstvo zapada, jer kako Sebstvo može parcipirati ikakvu stvarnost ukoliko je stopljena sa njom, budući da postoji samo Sebstvo i ništa više. I drugo, kako jedina stvarnost može primjetiti neku drugu realnost ukoliko je stopljena?  Kao i u noćnim snovima, kada lažni ego promatra realnost, odnosno sanja, on kao takav se ne može stopiti sa realnosti, ali isto tako niti postati jedina stvarnost, jer snovi se ne mogu stopiti, niti biti stvarnost, snovi samo mogu biti sanjani ili odbaćeni.

Kada se snovi odbace, odnosno kada se probudi Sebstvo, ono kao takvo postaje samo dio jedne puno veće stvarnosti, ali nikaka izvor ili jedina stvarnost.

I na kraju krajeva, što manje sanjate;-više ćete biti budni, što ste više budni;- to ste više svjesni realnosti, što ste više svjesni realnosti, postajete također svijesni, da ste dio jedne puno veće stvarnosti!

Šta za vas predstavlja život?

Ne kažem da u ovome video uratku je sve apsolutna istina!

23  Jer plaća za grijeh je smrt, a Božji je dar vječni život u našemu Gospodinu Isusu Kristu. (Poslanica Rimljanima 6:23)

Ali daje dobre smjernice za razmišljanje, također, čovjeku provocira znatiželju o izvoru stvarnosti i potrebi da se o njoj raspituje.